Publika je mirisala na depilirane podove i živce. Sklopive stolice škripale su ispod vrpoljenja učenika i zijevanja učitelja. Fluorescentna svjetla treperila su iznad glave, a sa svakim novim brojem pojačavao se zujanje oduševljenja — okretanje, nespretan fokus, glasan duet u karaokama koji je dobivao više klicanja nego ispravnih nota.
Iza kulisa, Sophie Lane stajala je sama u svojim prevelikim cipelama, držeći bilježnicu bijelim zglobovima prstiju.
“Dalje”, rekao je voditelj s laganim osmijehom u glasu, ” imamo… Sophie Lane. Pjevanje. A capella.”
Po sobi se kotrljao prasak smijeha, lagan i oštar, kao da je netko napuhao balon da čuje kako se ispuhuje.
Sophie je izašla na svjetlo.
Prizor ju je progutao. Izgledala je premalo, previše tiho. Kosa joj je bila povučena u pigtail. Rukavi su bili zasukani kako bi sakrili pohabane manšete. Mikrofon je bio viši od nje same.
Učitelj je nešto šapnuo drugome. Studentica je izvadila telefon i, cereći se, počela snimati.
A onda je Sophie podigla pogled.
Nije se nasmiješila. Nije pročistila grlo, ispričala se ili mucala.
Samo je pjevala.
Prva nota bila je tiha.
Sve je bilo jasno.
Poput kišne kapi u pustinji. Kao nešto previše iskreno da bi se ignoriralo.
Smijeh je odmah utihnuo.
Pjevala je pjesmu koju nitko nije znao. Nije popularna. Nije Tik Tok. Nešto staro. Nešto bolno. Uspavanka ispunjena tugom, čežnjom i strastvenom, mekom nadom.
Glas joj je zvučao tiho, samouvjereno i očaravajuće. I kako su zvukovi postajali sve glasniji, zavladala je tišina.
Nema miješanja.
Nema šaputanja.
Nitko nije trepnuo.
Samo glas djevojke koju nitko nikada nije primijetio.napokon su je čuli.
Suza se spustila niz obraz učiteljice glazbe.
Redateljeva olovka iskliznula joj je iz ruku.
Čak su se i oni koji su joj se najglasnije rugali smrznuli otvorenih usta, zaboravljajući telefone u krilu.
Kad je pjesma završila, u početku nije bilo pljeska.
Samo tišina, tako duboka, tako pobožna da se činilo kao da je sveta.
Tada je dvorana eksplodirala.
Ovacije stojeći.
Suze. Živjeli. Kolege iz razreda, koji nikada prije nisu izgovorili njezino ime, pjevali su ga.
Sophie! Sophie! Sophie!
Ali nije se naklonila.
Tiho je sišla s pozornice, kao da se boji probuditi se iz sna koji se upravo usudila pretvoriti u stvarnost.
U backstageu je voditeljica zapanjeno zurila u nju. “Odakle je to došlo?”
Sophie se nježno nasmiješila, držeći bilježnicu u rukama. “Moja mama je rekla da je vrijeme da netko pjeva.”
