Telefon, pritisnut uz njezino uho, odjednom joj je postao težak, kao da na njega leži težina svega što je pokušala ostaviti iza sebe.
Agent Holbrook, rekao je glas na liniji-staccato, profesionalno, nepogrešivo savezno. – Dobili smo potvrdu. Indigo kod je aktivan. Ponovno ste aktivirani. Potreban je hitan odgovor”
Grlo joj je zapelo.
“Shvatio sam”, odgovorila je. Mirno. Izmjereno. Kao da je upravo nisu izvukli iz anonimnosti natrag u svijet kodova, prijetnji i neprijatelja koji nisu nosili uniforme.
Izašla je iz ormara i vratila se u užurbano zujanje kafeterije. Miris kajgane i izgorjelog tosta pogodio ju je poput šamara — apsurdno običan.
Ali sve se promijenilo.
Dvije minute kasnije skinula je pregaču.
Pokreti su joj bili precizni. Namjerno. Smijeh oko nje utihnuo joj je u mislima, utopljen urlikom starih instinkta koji su se probudili.
Krenula je prema kutu sobe u kojoj je pukovnik još uvijek sudio. Dok je prolazila pored stožernog narednika, nagnula se prema njemu.
Blokirajte Sjeverni izlaz sljedećih šezdeset sekundi, šapnula je.
Narednik je trepnuo. “Gospođo?
Stavila je ruku u stražnji džep i izvadila karticu-tamnocrvenu, laminiranu, sa simbolom koji nitko na ovoj bazi nije trebao vidjeti bez dopuštenja.
– Učini to. Tiho.
Nije čekala odgovor.
Tada je progovorila. Dovoljno glasno da cijela soba čuje.
– Pukovniče Maddocks.
Čovjek se okrenuo, namrštivši obrve. “da?”
Zaustavila se tri koraka od njega. Kafeterija je postala tiša. Razgovori su jedan za drugim utihnuli.
“Moje ime je zapovjednik Evelin Halbrook, Radna skupina Orion, nacionalna jedinica za tajne operacije. Trenutno je u vašoj bazi otkriven jaz, a neovlašteni razgovor na sigurnom kanalu vodi se s tog mjesta.”
Tišina je nastupila poput udarca giljotine.
Svi vojnici u sobi su se smrznuli.
Izraz lica pukovnika Maddocksa bio je iskrivljen. “Žao mi je…”
“Ne morate moliti, pukovniče”, prekinula je. “Ali stvarno se moraš povući. Upravo sada.”
Maddocksovo lice je bljesnulo. “To je apsurdno. Ti si dobrovoljac.”
Pogled joj se nije pokolebao.
– Bio sam takav. Prije deset minuta. Sada sam najviši časnik u ovoj sobi.
Začuli su se uzdasi. Poručnik je zamalo ispustio pladanj.
Iza nje, iz kuhinjskog hodnika, tiho su ušla dva vojnika, držeći puške spremne.
Kimnula je. – Čuvaj istočno krilo. Ne puštajte nikoga unutra ili van dok provjera ne završi.
Jedan od mlađih časnika, mucajući, promrmljao je: “Zapovjedniče … što se događa?”
Okrenula se prema sobi, glas joj je bio miran, ali ubojito jasan.
– Došlo je do curenja informacija. Iz ove baze preneseno je nešto važno. Tko god je to učinio, još je ovdje. I nisu očekivali da ću gledati.”
Maddocks je otvorio usta, ali ih je odmah zatvorio.
Jer je znao.
Jer se sjećao njenog imena.
Jer jednom, prije deset godina, u ratnoj zoni o kojoj nitko nije govorio, i tamo je bila iznad njega.
Trideset minuta kasnije, Fort Bragg je bio pod stražom.
Kafeterija je očišćena. Evelin je stajala u središtu, više se nije skrivala, više nije bila nevidljiva žena s loncem za kavu.
Informacije su dobivene.
Civilni dobavljač logistike dobio je pristup povjerljivim podacima misije i pokušao ih prodati. Poziv je stigao iz njenog sustava upozorenja. Njezine nepredviđene okolnosti.
Jer čak i dok se skrivala, Evelin je držala oči otvorene.
Držeći ruku na okidaču.
Kasnije te noći, Janice — još jedna “dobrovoljka” — pronašla ju je u sobi za odmor.
“Stvarno si bila nešto više, zar ne?”Pitala je Janice, napola sa strahopoštovanjem, napola sa strahom.
Evelin je podigla pogled, a na stolu su se još uvijek vidjeli rubovi njezine značke.
“Bila sam tip koji zna kada je vrijeme da se prestanem pretvarati”, rekla je.
I sljedećeg jutra je nestala.
U sustavu za pronalaženje volontera ništa se ne zna o njoj. Nema adrese za prosljeđivanje. Nema društvenih mreža.
Samo prazna pregača i sjećanje na dan kada je “djevojka iz kave” zaustavila nezamislivo i podsjetila cijelu bazu kako izgleda prava moć.
Ne medaljama.
Ne činovima.
I šutnjom, preciznošću.…
I jednim telefonskim pozivom.
