Jedne zimske večeri selo je polako bilo obavijeno teškim sivim pokrovom tišine.
Jezero, smrznuto pod naletima ledenog vjetra, činilo se da zadržava dah, bojeći se prekinuti tišinu.
Na rubu vode, među golim grmljem i stijenama prekrivenim mrazom, stajala je žena – visoka, mršava, umotana u crno, kaput joj je lepršao iza leđa poput duha u noći.
U naručju joj je drhtao dječačić od oko šest godina. Umotan u istrošenu jaknu, drhtao je ne samo od hladnoće, već i od straha.
– Nisi moje krvi-šapnula je maćeha, a glas joj je bio poput biča.
“Predugo sam te trpio. Miješaš se, promatraš sve,… kao da znaš nešto što nisi trebao znati.”
Dječak nije ništa rekao.
Držao je drvenog zeca na prsima — dar svojoj pravoj majci, koja je umrla prije tri godine, ostavljajući za sobom samo lijepe uspomene… i ovu igračku koja mu je sada bila jedina veza s prošlošću.
“Reci hvala”, hladno je rekla žena, prilazeći rupi izrezanoj u ledu.
Dječak je razumio.
Ali nije vikao. Nije molio. Samo ju je gledao, a oči su mu bile pune mudrosti rijetke za dijete.
– Ti… rekao je tiho, ali samouvjereno,
– nikad nećeš biti majka.
Žena je zadrhtala.
U njegovom je pogledu bilo nešto drevno, nešto neizrecivo –
užas dublji od bilo koje noćne more. Ostala je bez daha.
U njegovim očima nije vidjela dijete, već silu koja vreba pod vodom.
Prekasno je.
Olabavila je stisak.
Dječak je tiho kliznuo u tamnu vodu, kao da ga je površina progutala cijelog.
Nema vrištanja, nema prskanja – samo mreškanje na vodi… a onda tišina koja je obavijala obalu, poput pokrova.
Stajala je trenutak nepomično, a zatim se okrenula i otišla, a da se jednom nije osvrnula—
nisam čuo škripanje leda iza leđa, niti šapat koji je puhao vjetar.:
“Ti… nikad… nećeš… majka…”
Tri dana kasnije, dječakovo tijelo nikada nije pronađeno.
Jezero je bilo prekriveno ledenom velom, kao da je zatvorilo oči pred događajem.
Tjedan dana kasnije u kući su počele čudne stvari.
Noću se u hodniku začulo lupanje bosih nogu.
Igračke su padale.
Vrata dječje spavaće sobe otvorila su se škripavo.
Jednog jutra žena je na svom krevetu pronašla drvenog zeca natopljenog.
Svake noći glas je zvučao sve bliže.
“Ti… nikad… nećeš… majka…”
Iz dana u dan postajala je blijeda.
Oči su joj se spustile. Na koži su se pojavile tamne pruge.
Hladnoća je ušla u kuću poput žive sjene.
Pokušala se riješiti zeca: spalila ga je u peći, razbila na komade, bacila na raskrižja.
Ali svako jutro se vraćalo-kaplje, kao da se diže iz ledenih dubina.
I tako je došao.
U početku samo šapat. Dah. Koraci.
Tada se na vratima pojavila njegova silueta.
Zatim njegovo lice – te oči … iste oči.
Ne o dječaku, već o nečem starijem od ovoga svijeta.
Ni svećenik, ni vještica, ni svijeće, ni tamjan to nisu mogli zaustaviti.
Što se više borila, prokletstvo je postajalo sve jače.
Jedne noći probudila se kad joj je netko stisnuo zapešće ledenim stiskom.
Nije bilo nikoga pored nje.
Ali oznaka je ostala:
dječja ruka, toliko hladna da bi mogla izgorjeti.
U očaju se vratila na jezero.
Led se oporavio i postao tih i gladak.
Ali znala je da je nešto čeka.
“Što želiš?!”vrisnula je u mrak.
“Ostavi me na miru! Ne mogu to više podnijeti!”
Odgovor je bio samo vjetar.
Tada se začuo glas-točno iza njezinih leđa.
