Staklo u njemu kuca.
Ostao sam stajati u hodniku i osjetio kako mi koljena omekšavaju. U ušima mi je zazvonilo. Ne od šamaranja, već od praznine u meni.
Nije me udario unuk. Ne njegovom rukom.
Bila je to ruka njihovih riječi, njihova ljutnja, kap po kap u njegovom srcu.
Sjedio sam na rubu kauča, a da nisam ni skinuo cipele.
Pogledao sam na sat-17: 42.
U to vrijeme obično režem salatu, promiješam juhu, uključim čajnik.
Ali taj dan sam samo sjedio. I u meni se sve srušilo.
Sat vremena kasnije došla je snaha – kao i uvijek, s telefonom u rukama.
Rekao si da si vikao na njega, rekao je bez pozdrava. – Zašto si uopće došao ako se sve tako završava?
– Nisam ništa rekla. On … udario me.
Je li te udario? – zaškilji. Očito je imao razlog.
I otišao je. Samo tako. Ne pitajući me kako sam.
Ostala sam sama, među zidovima koji su nekada bili puni moje ljubavi: zavjese, donirani stolnjaci, šalice.
Sada je sve bilo dekor tuđe predstave u kojoj sam bila zla vještica.
Nisam išla dva dana. Zatim još tri. Već tjedan dana.
Telefon je šutio. Nije bilo poruke ili poziva.
Nema “Bako, Žao mi je”. Nema “dođi opet”.
Pokušao sam ne razmišljati. Živio sam u svojoj maloj kući.
Sadio sam cvijeće. Kuhala sam samo za sebe.
Na stolu je bila medvjeđa čaša. Nisam je mogao uzeti. Kao da sam čekao.
U petak navečer pozvonio je na vrata.
Približavao sam se polako, bez očekivanja.
Otvorila sam.
Stajao je tamo. Moj dečko. S poluotvorenom jaknom, suzama u očima.
– Bako … šapnula je. – Žao mi je. Nisam htio. Rekli su mi da si loša.
Ne znam zašto sam to učinio. Plakala sam cijeli dan. Mogu li te zagrliti?
Glas mu je zadrhtao i pritisnuo se na obraz gdje je udario.
Sjedili smo na tepihu u hodniku. Stisnuo se sa mnom kao i prije kad je bio mali i vjerovao je da je baka sve.
– Reći ću tati. I mami. Nije me briga što će reći. Volim te.
– I ja tebe volim. Puno.
Pogledao me i šapnuo:
Mogu li spavati ovdje?
Zamotao sam ga, napravio mu kakao, izvadio stare knjige s flasterima.
Spavala si sa mnom kao i prije.
Kad je još vjerovao da su bake čarobna stvorenja koja nikada ne izdaju.
I tada sam shvatio:
Sve dok postoji dijete koje samo pronalazi put natrag, ima nade.