Elžbeta je stajala nepomično, gledajući u sivo nebo natopljeno kišom. Kapljice su ritmično bubnjale po metalnim ogradama, ali unutra je vladala tišina. Nije bilo tišine straha. Nije to bila ni tiha tišina. Bila je to tiha odluka.
Trenutak kasnije otvorila su se balkonska vrata. Mark, njihov desetogodišnji sin, stajao je na pragu. Oči su mu bile crvene, a na licu su mu blistale suze.
“Mama…”šapnuo je. “Opet me uplašio…”
Elizabeth je kleknula i čvrsto ga zagrlila. Osjetila je kako joj se malo tijelo treslo u naručju. Ali ovaj put nije imala suza. Bila je puna snage.
– Sad je sve u redu, dušo. Zajedno smo. I uskoro će se sve promijeniti.
Mark se naslonio na zid i sjeo pokraj njega. Kiša je neprestano padala, ali nešto se unutra počelo smirivati. To je bio samo početak.
Sljedećeg jutra sunce je provirilo kroz oblake. Zrak je mirisao na vlažnu zemlju i nadu. Elžbeta je rano ustala, odjenula jednostavnu bijelu bluzu i sive hlače. Ušla je u Marekovu sobu i dodirnula mu rame.
“Ustani, dušo. Danas ćemo pješačiti do škole.
Dječak se ispružio i iznenađeno je pogledao.
“stvarno?”Ne automobilom?
“da. Trebamo svjež zrak.
Zajedno su šetali pločnikom, pored trgovina, kioska i ljudi koji su žurili na posao. Držali su se za ruke. Prvi put nakon dugo vremena bili su ovako, samo zajedno, ležerno.
Isabella, učiteljica, čekala ih je na ulazu u školu. Ugledavši Elizabeth, zasjala je.
“Dobro jutro”, rekla je tiho.
“Ako ti nešto treba… Ovdje sam.”
Elžbeta je kimnula, a od uzbuđenja joj je grlo zapelo.
Nakon škole, Elžbeta je otišla u centar grada. Ušla je u mali, elegantni odvjetnički ured s natpisom “obiteljska Odvjetnica Aleksandra Mueller”. Čekala je da je pozovu unutra.
“Moje ime je Elizabeth Schmidt. Imam sina. Predugo smo živjeli u strahu. Želim nešto poduzeti prije nego što bude prekasno.”
Odvjetnik je pažljivo slušao, bilježio i nije donosio nikakve presude. Napokon je rekla:
“Tražit ćemo zabranu.
Osigurat ćemo vaše pravo na brigu. Uputit ćemo vas i psihologu.”
Elizabeth osjeća
