Pored nje, umotana u deku, ležala je Katja, zagrlivši otrcanog plišanog zeca pored sebe. Njezini mali prsti nisu prestali pritiskati jedno uho-mehanički, napeto, kao da tamo vreba neka vrsta zaštite od cijelog svijeta.
U bakinoj glavi vrtjelo se samo jedno:
“Kako ga prije nisam vidio?“
Sjetite se kako se njezina kći Marina promijenila posljednjih godina. Postala je malo hladna. Izdaleka. Uvijek iznervirana, uvijek umorna. Stalno se žalila-na posao, na “teško dijete”, na činjenicu da joj je dosadilo.
Valentina je mislila da su to riječi. Umorna žena. Majka je u napetosti.
Ali sada joj je rezultat tog majčinstva ležao pred očima.
Modrica. Tišina. Strah u dječjim očima.
– Katenka, dušo … reci mi istinu-rekla je Valentina tiho, iako joj je glas drhtao. – Mama te često ovako kažnjava?
Katja nije ništa rekla. Tada je jedva primjetno kimnuo.
– Ponekad … ako je ne slušam. Ako nešto zaboravim ili joj nešto kažem… jednom, jer sam prolio mlijeko. Zatim, jer sam imao par. I još nešto …
– Što još, dušo?
Katja je čvrsto zagrlila svog zeca.
Zaključava me u kupaonici. Ili me vodi na balkon. Neko vrijeme… kaže da kad ne slušam, moram se “ohladiti”.
Valentina je stavila ruku na usta. Oči su joj se ispunile. Prsa su je stisnula.
“To nije moja Marina. To nije djevojka koju sam odgojila… što ju je učinilo takvom?“
Kad je Katja zaspala uz zvuk bajke, Valentina je ustala, otišla u kuhinju, natočila vodu – ruka joj se tresla — i sjela za stol.
Rješenje je došlo odmah. Nema sumnje.
Neće vratiti dijete. Ni sutra. Možda nikad.
Dva sata kasnije Valentina je već sjedila u autu. Pored nje je njezin susjed Todor, umirovljeni istražitelj.
– Valja … sigurna si da želiš uključiti socijalnu službu? To nije mala stvar.
– Ne mogu više šutjeti, Tosho. Ne mogu. Moje dijete je unuka. To nije cvijet u Saksiji koji se može premjestiti i obrezati onako kako je došao. Ako je boli, onda nešto nije u redu. I neću gledati sa strane.
Sljedećeg jutra na vratima Marine pojavili su se zaposlenici “zaštite djece”. Žena u mornarskom odijelu predstavila se i sjela.
– Dobili smo signal. O mogućem mentalnom i fizičkom zlostavljanju djeteta.
Marina je na trenutak problijedjela.
– Moja mama, zar ne? Je li vam to rekla?! Ova žena je luda! Kakve gluposti govori! Ja sam divna majka! Dijete ima sve-odjeću, sobu, igračke!
– A modrice? Jesu li oni dio “svega”?
– Samo sam je prao! Jednom! To nije nasilje-to je roditeljstvo! Ja sam joj majka! Imam pravo! Uvijek je bila protiv mene! Cijeli život me sabotira!
– Molim vas, smirite se, intervenirao je drugi zaposlenik. – Ne zaključujemo. Samo provjeravamo. Ali za sada djevojčica ostaje s bakom. To je privremena mjera.
Marina je postavila stol. Prvi put je shvatio da bi mogao izgubiti dijete.
Prošla su dva tjedna. Katja je ostala s Valentinom. I svakim danom postajala je sve smiješnija, smirenija, vedrija. Mirno je zaspao. Crtao sam. Igrao je. Govorio je s povjerenjem. Ponovno je počeo pjevati.
Jedne večeri, dok je jeo pitu, pogledao je baku i pitao:
– Bako … Mogu li zauvijek ostati s tobom?
Valentina se nasmiješila očima punim suza.
Sve dok sam živa, Catenza, uvijek ćeš imati dom ovdje. I ljubav.
Mjesec dana kasnije, Marina se pojavila na vratima.
Izgledao je drugačije. Bez šminke. Bez frizure. Oči su plave, ali mutne. Bez arogancije. Samo tišina.
– Mama … otišla sam psihologu. I upravi. Čitao sam. Rekao sam ti. Mislio sam … i shvatio sam. Doista jesam … bila je loša. Bio sam … čudovište. Ali želim to ispraviti. Želim svoju kćer natrag. Ali i sebe.
Valentina je dugo šutjela. Zatim je rekao:
Možeš probati, Marina. Ali više ne kao “majka”. Kao ljudsko biće. Prvo se vratite sebi. A onda možda Katji.
Marina je počela plakati. Bez pokazivanja. Bez kazališta.
Stvarno.
Katja je pogledala iz sobe. Dugo ju je gledao. Onda se približite. Šutio je.
I tiho je rekao:
Samo ako me više ne plašiš… onda možeš. Ali moraš biti baka.
I uzeo je za ruku.
Bio je to novi početak.
Ne viči. Bez straha.
Samo ljubav.
I mogućnost ozdravljenja.
Tri žene. Tri generacije. I jedan prijedlog koji se od tada nosi u njihovoj kući:
“Ljubav ne pobjeđuje. Ljubav nije zastrašujuća. Ljubav-zagrljaji.“
