Prozor je bio otvoren prema pukotini, hladan zrak je ulazio i milovao joj vrat. Na pločici-lokve. Od njezine kose, od suza, od puknute cijevi-nije bilo važno. Elena je pala uza zid i samo je pokušavala ne plakati.
Jer da je sada plakao, slomio bi se.
Ali još nije sve ispričala.
Zadnjom snagom posegnuo je za toaletnim spremnikom i izvadio plastičnu vrećicu. Sakrila ga je tamo u siječnju. Već tada je osjetio-nešto se događa. Kad ju je Ivan prestao gledati zabrinuto i započeo s onom navodnom simpatijom koja je čitala nestrpljenje.
Izvana je omotnica bila vlažna, ali iznutra je sve bilo suho. Fotografije. Ispisane poruke. Hotelska potvrda. Osobni detektiv. Istinu.
Nije uzela ljubomoru na posao. Ali zato što je osjećala da njezina ljubav već živi u tuđem tijelu.
Dadilja-Maja-pronašla ju je deset minuta kasnije.
– Isuse, što radite ovdje?! – vrisnula je i požurila joj pomoći. – Mogao si pasti!
– Moglo bi biti i najbolje – tiho je odgovorila Elena.
Od te noći između njih je zavladala još jedna tišina. U posljednje vrijeme sve se manje sjeća Ivana. Sve se više smiješio na svom telefonu. Ponekad tajno. Ponekad-prkosno.
Elena je promatrala.
Jednog popodneva šapnuo je:
– Donesi mi Crvenu knjigu. U drugoj ladici stola.
Maia ga je donijela. Elena je uzela olovku i počela pisati. Polako. S pauzama. Pažljivo. Svaka riječ je poput posljednjeg izdaha.
Kad je bilo gotovo, pritisnuo je bilježnicu na prsa.
– Predaj to mojoj kćeri. Samo njoj. Nitko drugi.
– Vaša kći? – Maja je bila iznenađena. – Ali rekli ste mi da…
– Imam kćer. Uzeo ju je od mene. Rekao je: “bolesna si. Bolje da te ne vidi takvu.”I vjerovao sam mu. Onda … još sam mu vjerovao.
Ivan se vratio Deseti dan.
Miriše na skupi parfem. Obrijana, s kosom. Lice mu je umorno … ali umoran od užitka.
– Kako je ona? – pitao je, a da nije ni pogledao Maju.
– Još gore. Ali potpuno svjestan. Pita za tebe.
Bio sam na poslovnom putu.
Maia nije ništa rekla. Samo se okrenuo.
Sljedećeg jutra Elena se nije probudila.
Maja ju je pronašla-nepomičnu, s rukom koja je stezala plahtu. Lice joj je mirno. Usne su se lagano otvorile, kao da je nešto rekla… ali bez glasa.
Ivan je vijest primio cool. Pozvao je liječnika. Potpis. Naredio je kremiranje.
Maja je otišla istog dana.
Čekaj, rekao je. – Plaća…
– Nije potrebna.
– Zašto?
Jer sada znam tko je Elena bila. A tko ste vi?
I otišao je.
Prošao je tjedan dana.
Ivan je dobio pismo poštom. Bez pošiljatelja. Unutra je kopija oporuke, fotografija rukopisnog pisma… i telefonski broj.
Potpis: “Anna. Vaša kći.“
Nije vjerovao. Prvo.
Tada sam nazvao.
Halo?
Anna?
– Da.
Ti … Elenina kći?
– Ti si Ivan. Ona koja je izbrisala moju majku iz mog života.
– Ja … ne znaš sve.…
– Znam dovoljno. Da ste joj poslali tuđu ženu da je ne gleda kako umire. Da ste me isključili. I znate što je bilo najstrašnije?
– Što?
– Što čak i tada … u svom pismu … oprostila ti je. Jer te je volio. Do samog kraja.
Nije odgovorio. Sjedni. Telefon mu je pao s ruku.
Mjesec dana kasnije.
Maja-ista dadilja-hodala je hodnikom državne bolnice. Onkološki dispanzer. Novi pacijent. Novi život.
Ušao je u sobu. Pacijent se nasmiješio.
Vi Ste Maja?
– Da.
Poznavao Sam Elenu. Prije mnogo godina. Bio je bistar čovjek. Čuo sam što ste učinili za nju. Rekla je da se osjećala živom s vama. Do posljednjeg.
Maja je kimnula.
– Bio sam tamo. Pravo čudo bila je ona.
O Ivanu se više ništa ne čuje. Neki kažu da je napustio zemlju. Drugi – da je otišao u samostan.
Anna nije došla na sprovod. Ali jednog dana ostavila je pismo na klupi u parku, gdje je njezina majka voljela čitati.
Na listu – samo jedna riječ:
“Volim te.“
