Ne od boli. Od srama.
Srce joj je kucalo. Prsa su joj gorjela od napetosti. Opet je to bilo dijete iz kuće-zaključano, zaboravljeno, nedovoljno.
Pogledi, podsmijehi, podmićeni osmijesi…
Isti osjećaji, isti osjećaji.
– Samo na minutu… u toalet… šapnula je, pokušavajući se povući.
– Nema toaleta! – nosila je Marianu kroz zube, dijeleći lažne osmijehe lijevo i desno – – dosta slinjenja, Annie! Moraš poštovati svog muža!
Čovjek…
Boris.
Debeo, arogantan, mesarskog izgleda. Vlasnik dva skladišta i novog džipa.
Mladoženja po dogovoru.
Ušao je u njezin život prije mjesec dana, na poziv Mariane.
– Izgledaš dobro-rekao je, gledajući je od glave do pete. – Kad bi te samo malo ošamarili. Uspjet će.
Annie šuti. Mariana je kimnula.
Zatim joj je rekao:
– Imat ćeš kuću. Djeca. Hrana. Bit ćeš zahvalna što smo te odveli iz sirotišta. Ili se želiš vratiti na ulicu?
Odmor je bio farsa. Rođaci, rakija, glazba. A” ritual ” je predstavljanje mladenke.
Annie je zarobljena.
Oči gostiju skinule su je.
Sve u vezi s njom vrištalo je: trči!
– Hajde, Mladenko – povikao je Boris uz osmijeh. – Da vidimo što smo kupili!
Nije znala odakle joj moć.
Ispružio je ruku. Uzeo je čašu sa stola. Staklo. Teška.
– Dodirni me još jednom … – rekao sam tiho, – i posjeći ću se pred svima. I neka svi vide što želite od mene.
Jesi li lud?! – šapnula je Mariana.
– Začepi! – viknula je Annie. – Imam osamnaest godina. Nisam tvoja stvar. Ja nisam vaš rob!
Dvorana se smrznula.
Glazba je gotova.
Svi su je gledali.
– Kakvo kazalište! viknuo je čovjek sa stola.
– Ne slušajte je! – potrošila sam Marianu. – To je od kuće. Ona je takva … osjetljiva.…
– Ne! – odsjekao je Annie. – Ti moraš šutjeti. Uzeo si me za pomoć. Prodaješ me danas! Ali ne dugujem ti!
Izvadi malu kameru iz grudnjaka. Tanka, crna, gotovo nevidljiva.
– Sve je zapisano. Svaki razgovor. Svaki put kad si rekla: “ciljaj, nasmiješi se, onda ću ti kupiti čokoladu.” Svaki put kad si me podsjetila da ti dugujem. Ako se netko usudi zaustaviti me sada, bit će istraga.
Boris je skočio. Uplašen.
– Nisam htio … nisam znao.…
– Znao si. Znao si da sam usamljena, bespomoćna. To ti je odgovaralo. Imaš Kćer, zar ne? Zamislite da joj to učine.
Tišina.
Dugo.
Sramota.
Anna se okrenula i prišla vratima.
– Hvala na svemu. Nećete me više vidjeti.
Dva sata kasnije bila je u vlaku.
Bez prtljage. Samo s malom torbom.
I sa smirenošću koju nikada nije doživjela.
Spavala si s prijateljicom.
Tada je svjedočio.
A onda … zazvonio je telefon.
– Bok, Annie. Zovemo iz Zaklade. Saznali smo za vaš slučaj. Željeli bismo vam ponuditi obuku, smještaj i … novi život.
Dvije godine kasnije.
Annie je stajala u bolničkom hodniku odjevena u bijelo. Ne haljina. To je pregača.
Bila je na dužnosti u hitnoj.
Na prsima-bad:
“A. Stefanova paramedik –
To više nije bila ničija stvar.
Nitko ga nije prodao.
Odlučila je.
Pomogla je.
Jedne noći doveli su ženu.
Vrtoglavica, nesvjestica, dehidracija.
Anna je odlučila uzeti puls.
Mariano.
– Ti … – šapnula je žena. – Uništi me.…
Annie je šutjela. Ubacio joj je iglu u ruku mirnom gestom.
– Ne. Samo sam se spasio.