Duboko. Stvarno.
Glazba zvuči kao tihi šapat. Ne pokazuj. Nije upadljivo.
To je povijest.
Priča o ženi koja svakodnevno pere hodnike i toalete, ali u srcu joj zvuči nešto puno više od poniženja.
Dvorana je zamrznuta.
Nitko nije jeo.
Nitko nije rekao.
Nitko nije ni teško disao.
Njezin je sin stajao za stolom, okamenjen.
Gledao je majku na način na koji je nikada nije vidio — s divljenjem. S ponosom.
Melodija je bila poput molitve. Nostalgičan. Puna je stvari koje nikada nisu izrečene.
Galina nije svirala note. To je od srca.
Kad je zazvonila posljednja nota, zavladala je tišina. Kao da su se svi bojali govoriti.
– Bilo je … – šapnula je žena s biserima oko vrata – – bio je to Chopin.
– Ne… bila je to ona’, odgovorio je muškarac u sivom odijelu koji se upravo nasmijao njezinom potplatu.
Galina je ustala.
– Hvala. Odlazimo.
– Ne! – arhitekt Dobrev naglo je ustao. – Ti … nemate pravo samo otići.
Počeo je pljeskati. Zatim još jedan. I još nešto.
Dvorana je eksplodirala pljeskom.
– Tko ste vi? pitala je mlada djevojka iz prvog reda.
Studirao sam na Konzervatoriju. Prije mnogo godina. Ali … morao sam prekinuti. Život ne pita.
– Vi ste umjetnica,a ne čistačica!
– Tko će čistiti, gospođice? Svi žele ljepotu, ali nitko ne želi prljavštinu.
– Ali ne ti!
– Zašto ne ja? Talent ne hrani dijete. Ne plaća struju. Ali sada … Sad ste me čuli. Dosta mi je.
Galina je uzela sina za ruku i otišla.
U tihoj dvorani.
Mnogi se ljudi srame svoje šutnje.
Tri dana kasnije.
Zvono na vratima je zazvonilo.
Galina je otvorila. Pred njom je stajala mlada žena s mapom u ruci.
– Dobar dan. Zovem se Borjana Kovačeva. Nacionalno glazbeno kazalište.
Možemo li razgovarati?
– Sigurno ste pogriješili.…
– Jeste li svirali na večeri Gospodina Krista?
– Da. Ali ja…
– Bio sam tamo. I slušao sam vas. I natjerali ste me da plačem.
– Ja sam samo čistačica.
– Ne. I voljeli bismo da sudjelujete u dobrotvornom koncertu za mjesec dana. Počast mladoj pijanistici koja je tragično umrla.
Godinama nisam nastupala pred publikom. — …
– I plakali su, gospođo Radeva. Dvorana je stajala uspravno. Nije slučajno.
Pristala je.
Tek nakon što je njezin sin rekao:
– Mama … želim stajati u prvom redu i gledati te. Ponosan. Ako ne sada, kada?
Mjesec dana kasnije.
Plakati diljem Sofije:
GALINA RADEVA-POVRATAK
Dvorana glazbenog kazališta bila je puna.
U prvom redu je njezin sin.
U bijeloj košulji. Lakirane cipele.
A u dvorani… i Valentin Kristov.
Jednostavno. Bez žene koja ga je napustila nakon te noći. Nema prijatelja. Bez glasa.
Galina je izašla na pozornicu.
Ravno. Sigurna sam.
Sjedi.
Počni.
Ovaj put nije Chopin.
Ovaj put je ona sama.
Igrao je svoju bol. Tišine. Krivnja. Noći s pranjem i mokrim rukama.
Igrao se dušom.
I ljudi … slušali smo.
Kad je zazvonila posljednja nota, zavladala je tišina.
A onda…
Cijela je dvorana ustala.
Pljesak.
Olujni. Duge. Pošteni.
Nakon koncerta tražili su je novinari, agenti, glazbeni direktori…
Ali sinu se samo nasmiješila.
Izašli su. Ruku pod ruku.
– Mama, cijela Bugarska te čula!
– Dovoljno je da si me čuo.
A kad su hodali ispod uličnih svjetiljki, fotografirao ju je.
– Poslat ću te u Aerugh. Svi bi trebali znati tko ste.
– Važno je da znaš.
Kraj. Ili možda … novi početak.
