Liječnici su se smrznuli. Lavež psa probio je tišinu dvorane poput oštrice. Jedna od medicinskih sestara došla ga je smiriti, ali pas nije dopustio nikome da se približi. Stajao je na krevetu, gurajući Aleksa nosom, nježno ga povlačeći za rukav zubima, kao da ga pokušava probuditi.
I ovdje … na monitoru je zvučalo tiho”bip”.
Svi su gledali u ekran.
– Čekajte… – šapnuo je kirurg. – Nešto se događa.
Linija koja je upravo bila ravna počela se trzati. Prvo slabije, a zatim jasnije. Aleksino srce je opet počelo kucati.
Imamo puls! – netko je vikao. – Živ je!
Zavladala je previranja-adrenalin, kisik, defibrilator. Liječnici su se s novom nadom počeli boriti za njegov život. A pas? Tiho je sjeo pokraj njega, gledajući u lice svog gospodara. Više nije lajao. Čekao je.
Prošlo je nekoliko sati. Aleksino stanje se stabiliziralo. Još uvijek je u nesvijesti, ali bio je živ. I bio je siguran.
Ujutro, u blijedoj svjetlosti zore, Aleks je otvorio oči. Polako, s naporom. Prvo što je vidio bio je par pouzdanih očiju i topla njuška naslonjena na njegovo rame.
– Reks…? šapnuo je.
Ovčar je podigao uši, mahnuo repom i ispustio tiho cviljenje. U Aleksinim očima pojavile su se suze.
Znao sam da me nećeš ostaviti.
Jedan od liječnika koji je svjedočio čitavom čudu samo je odmahnuo glavom:
– Taj pas … to nije bio samo instinkt. Vratio ga je u život.
U narednim tjednima, Aleks je postepeno dolazio k sebi. Svaki dan malo više. A Reks ga nije napustio ni minutu. Spavao je uz njegov krevet, bio je budan, uvijek je bio tu. Sestre su se smijale da Reks ima bolji osjećaj od svih monitora zajedno, jer je uvijek znao kad se Aleks osjeća loše.
Ubrzo se priča o Aleksu i Reksu proširila medijima. “Pas koji je uskrsnuo svog vlasnika”, “odanost je jača od smrti”, vikali su naslovi.
Vlasti su Reksa odlikovale medaljom Za hrabrost i odanost. Nije razumio gestu, ali kad je Aleks privezao značku za ovratnik, pas je ponosno podigao glavu i s ljubavlju ga pogledao.
Kad je došlo proljeće, Aleks je napustio bolnicu. Još uvijek slab, s štapom u ruci, ali s osmijehom na licu. Reks je hodao uz njega, korak po korak.
U policijskoj postaji čekao ih je čitav odred. Pljesak, zagrljaji, suze. Radne kolege nisu skrivale uzbuđenje.
Ti si heroj, Aleks, rekao je zapovjednik. – Ali ovaj … pokazao je na psa … i on. I vjerojatno više nego što smo svi zajedno.
Aleks je pogledao Reksa i potapšao ga po vratu.
– Nije mi samo spasio život. Vratio mi je srce.
Nakon nekoliko mjeseci, Aleks je odlučio otići u mirovinu. Preselio se s Reksom u selo. Tihi dani, tišina, pjev ptica. Ponekad čitam, ponekad pišem. Reks je ležao pred njegovim nogama, spreman da uvijek ustane čim se Aleks pomaknuo.
Djeca u tom području su se zaljubila u Reksa. Igrali su se s njim, bacali mu palice, pričali mu tajne. Ali Reks je uvijek imao jedno oko na Aleksu. Budan. Trenutni. Odan.
Jedne mirne noći, kad je nebo bilo puno zvijezda, Aleks je sjedio na trijemu i gledao u mrak. Reks je, kao i obično, ležao pred njegovim nogama.
Da nije bilo tebe, ne bih bio ovdje, stari prijatelju, šapnuo je. – I ne radi se samo o životu, već i o tome da sam ponovno želio živjeti.
Reks je podigao glavu, lagano mahnuo repom. Nije morao ništa drugo reći.Godine su prolazile. Ljudi su zaboravili. Ali u malom selu, negdje između šume i polja, ostala je legenda. O psu koji je vratio život. O prijateljstvu koje nije trebalo riječi. O srcu koje je počelo kucati jer je u blizini bilo drugo srce-vjerno, odano, neukrotivo.
A ako jednog dana, u noć bez oblaka, čujete lajanje koje dolazi izdaleka… možda to nije običan pas. Možda je to zaštitar. Možda je to odjek vjernosti koji se nikad ne gasi.
