Odmah sam prepoznao njezin glas-Mariju. Moja svekrva. Taj baršunasto lažni ton koji je uvijek koristio kad je rekao nešto otrovno umotano u šećer.
Nisam čuo svaku riječ, ali sljedeće rečenice su mi se zaglavile poput noktiju:
– Rekao si da je nestala. Bez posla, izgleda loše, cijeli dan šuti. To je poput sjene. Mladi ste, pametni, imate budućnost. S takvom ženom možete samo plakati.
Stajala sam kao otupjela. Razgovarali su o tome kako me se riješiti. Jer su mislili da sam slaba.
– I Nevena … dugo te gleda drugim očima. Mlada, svježa, ambiciozna. S njom ćete se osjećati kao muškarac. A s Annom … samo teret.
Ne znam, mama, rekao je tiho. – Lako je s nevenom. Ali Anna… jednom sam je volio. Barem sam tako mislio. A sada … kao da sam zarobljen.
Zarobljen.
Te su riječi razdvojile nešto u meni. Jesam li bio zamka? Ja sam mu čistila košulje, donosila mu kavu, opraštala mu sve sitne izdaje?
A nije ni znao da nisam dobio otkaz. I unaprijeđen. Da sam jači nego ikad.
Te večeri donio mi je čaj, zagrlio me, pomilovao kosu.
– Sutra ću imati sastanak, mogu se vratiti kasnije-rekao sam tiho.
– U redu, dušo. Odmori se. Uspjet ćemo.
Nasmiješila sam se. Ali u meni se već kretao cijeli plan. Iste večeri nazvao sam odvjetnika. Sljedeći dan-u banku-i na kraju posrednik u prometu nekretninama.
Tjedan dana kasnije rekla sam mu da sam pronašla “privremenu stvar”” gotovo se nasmiješio. Mislila je da sam opet mala, ovisna.
Nije znao da sam imenovan šefom međunarodnog partnerstva. Već zarađujem dvostruko više od njega. Da sam zamrznula naš zajednički račun. I da sam već podnijela zahtjev za razvod.
Ali sve je to došlo kasnije. Najvažnije se dogodilo nekoliko dana kasnije.
Večera. Smiren je, smiješi se. Otkriva kako je Nevena imala ideju za zajednički posao. Kako je išta dobro moglo proizaći iz ovoga? Šutim. A onda, opusti se, kažem:
– Našao sam pismo. Ono što si poslao svojoj mami. Za mene. I za Nevenu.
Smrzni se. Boja mu se skinula s lica.
Anna … Ne, nije to…
– Nemoj se opravdavati. Nisam ljuta. Samo sam nešto shvatio. Nisam se promijenila. Ti si.
Dao sam mu mapu. Unutra su dokumenti.
– Računi su odvojeni. Stan je sada na moje ime. Ovo je kopija zahtjeva za razvod.
Skoči.
– Ne možeš to učiniti! Samo tako! Nakon svega?
Ustao sam. Pogledao sam ga u oči, mirno.
– Može. I ja to radim. Jer se više ne bojim. Jer više nisam tvoja slabost. Ti si moja.
Dao sam otkaz. Ne viči. Bez zalupanja vratima. Bez okretanja.
Mjesec dana kasnije već sam živjela u maloj svijetloj kući s balkonom, velikom zelenom foteljom i psom iz skloništa — crnim labradorom kojeg sam nazvala slatkim.
Ujutro bih se probudio s kavom u ruci i gledao Izlazak sunca. Bez alarma. Nema pitanja.
Bila sam slobodna.
A Gabriel? Ponekad piše. Ponekad zvoni.
Nikad ne odgovaram.
Već je napravio svoj izbor.
Sada je moj red da živim. Stvarno.
