Isabel, – grčevito je držao svog medvjedića, s oduševljenjem se osvrćući oko sebe. Kuća je bila moderna, ali s klasičnim dodirima: visoki prozori, bijeli stupovi i pažljivo njegovani vrt koji je mirisao na lavandu i svježe pokošenu travu.
Isabel se osjećala kao u bajci-ali ne ona s princom i krunom, već ona tiha, krhka u koju se bojite vjerovati da neće nestati. Lucas je, iako naviknut na luksuz, na nju gledao drugačije nego što je to obično činio na žene. Vidjevši njezin pogled, vidio je ne samo nesigurnost, već i snagu, ponos i prirodnu klasu.
Možete odabrati bilo koju sobu na katu, rekao je mirno, bacivši pogled na Eliasa. – Za njega sam pripremio malu sobu s krevetićem i igračkama. Nadam se da će mu se svidjeti.
– Hvala … sve se čini previše lijepo-šapnula je Isabel.
– Zapamti, to je samo to… igra-Lucas se lagano nasmiješio. – Ti si glumica. Samo trenutak.
Isabel je te večeri šetala kućom u jednostavnoj, ali elegantnoj haljini koju joj je Lucas ostavio na krevetu. Elias je mirno spavao i osjećala se prvi put nakon dugo vremena… tišina. Ne neugodno, već umirujuće. Kuća je bila topla. Siguran.
Dolje je Lucas čekao s dvije šalice čaja i tihom pozadinskom glazbom.
Spremna za sutra? pitao je, pružajući joj šalicu.
– Ne znam još. Nikad nisam nastupala pred takvom publikom’, našalila se.
– Možda ne moraš igrati. Možda samo trebate biti svoji.
Pogledi su im se sreli. Na trenutak nije bilo ničega-ni riječi ni uloga. Samo oni.
Sutradan je vrt bio pun gostiju. Lucasovi prijatelji iz različitih dijelova Europe: Nils iz Amsterdama, Clara iz Milana, Jean i Sophie s blizancima, a Nathan i Aleks njegovi su stariji prijatelji.
Kad je Isabel napustila kuću, držeći Eliasa za ruku, a pored Lucasa, zavladala je tišina. Plava haljina istaknula je njezine oči, a mirni osmijeh osvijetlio je cijeli prostor oko nje. Žene su gledale s priznanjem i znatiželjom, muškarci s poštovanjem. Nije izgledala kao “trofej” bogataša. Bila je žena-puna, stvarna, snažna.
Je li to tvoja zaručnica?! šapnuo je Aleks u nevjerici. Lucas, čuvao si je u tajnosti?
Nisam se ja skrivao, već ona, odgovorio je Lucas s tajanstvenim osmijehom.
Svima je predstavio Isabel kao svoju buduću suprugu. Govorila je umjereno, otmjeno-o djetinjstvu, o strasti prema knjigama, malo o Eliasu. Nije lagala, već je pažljivo birala riječi. Večer je prošla mirno i toplo. Djeca su se igrala, odrasli su se smijali i razgovarali. Lucas nije skidao pogled s nje ni minutu.
Nakon odlaska posljednjih gostiju, kad je vrt ponovno zahvatila tišina, Isabel je sjela kraj prozora i zagledala se u mrak.
– Bilo je… prekrasno. Bolje nego što sam očekivala.
Bila si savršena, rekao je Lucas sjedeći pored nje.
– A sutra? Što ćeš im reći? Da smo prekinuli?
Lucas je šutio. Nešto se promijenilo u njegovim očima.
– Ne. Reći ću da sam pronašao nešto što nisam znao da tražim.
Isabel ga je pogledala u oči. Bez šale. Bez maske.
– Lucas… Nemojte brkati zahvalnost s osjećajem. To je bila samo uloga.
– Možda prvo. Ali sada… ne igram više… donijeli ste u ovu kuću ono što mi je nedostajalo. Ne želim da odete.
Oči su joj bile ostakljene. Od uzbuđenja. Od straha. I od nade.
– Prebrzo je…
– Ostani još tjedan dana. Zatim mjesec dana. Vidjet ćemo kasnije…
Isabel se nasmiješila kroz suze. Prvi put nakon mnogo godina netko od nje nije ništa tražio. I dao.
– Dobro, Lucas. Ja ću ostati.
Nekoliko mjeseci kasnije, u istom vrtu, Isabel je svirala klavir. Elias je u školskoj uniformi plesao oko nje. Lucas je stajao na vratima s dvije šalice kave i gledao s osmijehom.
Više im nisu trebale uloge. Nema scenarija. Život je bio dovoljan-takav kakav jest.
I bilo je lijepo.
