– Ne viči, Sophia – ponovila je Eliza mirnim tonom, kao da se nije dogodilo ništa čudno. – Učinila sam to zbog tebe. Slobodna si.
Stajala sam nepomično s rukom na glavi, osjećajući hladnoću tamo gdje je do prije nekoliko sati počivao težak val moje kose. Pogledala sam Thomasa-lice mu je bilo blijedo poput krede, a pogled prazan. Još uvijek nije shvatio što se stvarno dogodilo.
– Luda je, Thomase! Ušla je u našu spavaću sobu i ošišala me Dok sam spavala! – vrisnula sam, a suze su mi tekle niz obraze.
Eliza nije reagirala. Nije se pokušavala objasniti. Nije pokazala kajanje. Sjela je na rub kreveta, još uvijek držeći škare u ruci.
Ne plači, Rekla je tiho. – Bit će ti laknulo. Doista. To je početak nečeg novog. Bez tereta. Bez onog vela za kosu iza kojeg si se skrivala.
Napravio sam korak prema njoj, pun bijesa. Thomas me uhvatio za rame i zaustavio.
– Pusti me! – prešla je sve granice!
– Sophia … možda ona… je li u krizi? Nije on sam…
– Ne, Thomase! Sigurno je sama! Tjednima me kopirala, riječ po riječ, gestu po gestu, a sada me pokušava zamijeniti!
Eliza se nasmiješila. Nije zlobno. Uz tjeskobnu smirenost.
– Ne želim te zamijeniti, Sophia. Ja sam samo… htjela sam živjeti. Osjećati se važnim. Uočena. Imaš sve. A ja nikad nisam imao ništa.
Zadrhtala sam. Glas joj je bio tih, gotovo mekan, ali u toj se blagosti skrivalo nešto mračno. Nešto opasno.
Thomas, zovi hitnu. Odmah! – ne želim je više u ovoj kući. Ni minutu.
Eliza je polako ustala, nastavljajući držati škare.
– Nije potrebna hitna pomoć. Potpuno sam svjestan. Jednostavno… napokon sam iskrena.
U tom se trenutku Thomas oporavio od šoka. Bez riječi, izvadio joj je škare iz ruku i odmaknuo se.
Eliza, moraš otići, rekao je ozbiljno. – Treba ti pomoć.
Dugo ga je gledala. Nešto joj je izblijedjelo u očima. Na trenutak više nije izgledala kao stranac. Samo za ozlijeđenu.
– Zar ne vidiš? Ne cijeni te… šapnula je isprekidanim glasom.
Tada je sve postalo jasno. Eliza me nije samo oponašala. Željela je moj život. Mog muža. Moje mjesto.
Pokupili su je u zoru. Thomas je pozvao hitnu pomoć kad sam dispečeru rekla sve što se dogodilo. Eliza nije prosvjedovala. Nije plakala. Jednostavno je otišla bez riječi.
Pogledala me kao da sam ja učinila nešto monstruozno.
– Zabrljala si. Bila sam tako blizu… rekla je i nestala iza vrata.
Nisam se javila. Jer što sam mogla reći? Ludilo ne razumije riječi.
Nakon što je otišla, kuća je utihnula. Tišina je bila zastrašujuća. U kutu spavaće sobe još su mi ležali pramenovi. Skupio sam ih drhtavim rukama i bacio u kamin. Vatra ih je progutala bez milosti.
Thomas je pitao želim li otići u brijačnicu kako bih izjednačio frizuru. Odmahnula sam glavom. Nisam htjela ništa više izgubiti. Čak i oni iskrivljeni, neravni krajevi. Bili su moji.
Sljedeći su dani prolazili u tišini. Zavjese su navučene. Nema ogledala. Kad sam napokon skupila hrabrost da se osvrnem oko sebe-nisam se prepoznala. Ne zbog kose. Zbog svega ostalog. Nešto se slomilo u meni.
Tjedan dana kasnije zazvonio je telefon. Psihijatrijska klinika. Glas medicinske sestre bio je nježan i suosjećajan.
– Gđa Eliza Meier je stabilna. Zamoli vas da je posjetite. Kaže da se mora ispričati.
Odbila sam. Nisam bila spremna. Možda nikad neću.
Thomas nije inzistirao. Hodao je oko mene kao na prstima. Pažljiviji nego prije, ali u isto vrijeme udaljen. Znao je da se nešto promijenilo između nas. I nije znao može li se to popraviti.
Jednog jutra samo sam ustala, odjenula se i otišla u dnevnu sobu. Sjeo sam na stolicu, pogledao se u ogledalo i rekao::
– Odrežite sve. Počnimo ispočetka.
Frizer nije postavljao pitanja. Škare su počele raditi. Chi-Chi-Chi. Zatvorila sam oči. Ovaj put to nije bio zvuk straha. To je bila moja odluka.
Izašao sam iz salona s kratkom frizurom. Vjetar mi je omotao vrat. Kosa je nestala. I težina.
Možda je Eliza bila u pravu u vezi jedne stvari: ponekad, da biste bili slobodni, morate nešto izgubiti.
Ali sloboda se nekome ne može nametnuti silom. Počinje kada ga sami odaberete.
Ja sam… napokon sam izabrala sebe.
