Sljedećeg jutra probudio sam se nemiran. Što je Aleksandar želio? Zašto sada, nakon svega? Misli su mi se vrtjele u glavi, a srce je kucalo jače nego inače. Thomas me toplo pogledao i poljubio u čelo.
– Što god da se dogodi, možeš ti to. Ovdje sam.
Samo sam kimnula. Sa sedamnaest godina Već sam bio u parku, pored ribnjaka, na mjestu koje sam tako dobro poznavao. Jesensko lišće tiho se vrtjelo, a Sunce se probijalo kroz zlotinske grane. Aleksandar je već čekao, naslonjen na klupu. Ugledavši me, uspravio se.
Hvala što si došla, rekao je, izbjegavajući moj pogled.
Zašto sam ovdje?
– Emma … pogriješio sam. Znam da je možda prekasno, ali trebao sam ti to reći. Bilo što. Bio sam glup. Uništio sam nešto lijepo. I zbog čega? Za nešto što se pokazalo praznim i lažnim…
Šutjela sam. Njegove Riječi me više nisu povrijedile. Nisu bili bolesni. Bili su jednostavni … odjekuje.
Prošlo je predugo, Aleksandre.
– Znam. Ali nisam mogao a da ne pokušam. Mislim na tebe svaki dan. Nedostaješ mi. Kako se smiješ, kako kuhaš kavu, kako popravljaš kosu kad čitaš … Žao mi je svaki dan.
Gledala sam ga. Bio je slomljen. Ali ne za mene. Za svoj ego. Za samoću.
– Što želiš od mene?
– Šansa. Pokušajmo ponovo. Možemo razgovarati, ići na terapiju, bilo što… kunem se da sam se promijenio.
Duboko sam udahnula.
– Aleksandre, odlučio si otići. Zamijenite me. Ostavite me u tišini. Nema isprike. Zatvorio si vrata, ja sam plakala. Tjednima. A ti? Živjeli ste u “novom životu”.
– Znam, Emma … nemam opravdanja.
Znaš li tko me spasio? Ne ti. Ne sjećanja. Čovjek koji ništa nije obećao. Samo sam bio. Pozor. S poštovanjem. Sa strpljenjem.
– Govoriš o Thomasu.…
– U redu. O njemu. Sabinin Brat. Čovjek koji je ostao kad se sve raspadalo u meni. Koji mi je pružio ruku, ne očekujući ništa zauzvrat.
Aleksandar je zatvorio oči. Kao da je upravo čuo presudu.
Voliš li ga?
Nasmiješila sam se. Toplo. Bez žaljenja.
– U redu. Volim ga. Nikad nisam mogla. Jer sam uz njega. U redu je. Mirna. Draga.
Suze su mu se slijevale u oči. Možda je prvi put stvarno požalio.
– Onda … zašto si došla? Zašto si me slušala?
– Za sebe. Da zatvorim ovo poglavlje. Da znam da sam sve čula. Što sam oprostila. I ono što sam odabrala srcem.
Drago mi je da si dobro, Emma. Čak i ako nije sa mnom.
– Drago mi je, Aleksandre. Želim ti mir. Ali nemoj me više kontaktirati.
Ustala sam. Osjetio sam kako težina nestaje s grudi. Nisam više nosila sram. Nema boli. Bila sam slobodna.
Kad sam se vratila kući, Thomas je čitao knjigu na kauču. Ugledavši me, odložio ju je i prišao.
Zaključala si vrata?
Kimnula sam, smiješeći se kroz suze.
– Zauvijek.
Zagrlio me. I u toplini tog zagrljaja shvatio sam: neke rane ne treba zaboraviti. Treba ih razumjeti. Da se ne vrate.
I još nešto što sam znala.
Napokon sam bila kod kuće.
