Kad sam saznala za trudnoću, Umalo sam izgubila svijest – do tada sam imala pedeset godina, a unuci su već išli u školu. Zabranila sam mužu da kćerima prizna rođenje sina, a kad sam bila otpuštena iz bolnice, stariji zet i obje kćeri već su me čekali.
Vozač je pokrenuo autobus i počeo ga izvlačiti iz autobusne stanice. Sjedila sam kraj prozora i sanjala (slatki snovi djevojačke ceste). Upravo je neka baka sjela kraj mene i gotovo mi nije odvratila misli svojim slučajnim susjedstvom. Istina, mislio sam da me neće zanimati ovaj suputnik na putu. Na temelju materijala “Ukrajinska riječ”
“Majčinska sreća.” Napisala Anna Arsenić-Baran
Putujete li daleko? – pitala me I odjednom sam primijetila njezine oči-velike prezrele trešnje. Blistali su od sreće i sigurno su željeli podijeliti tu sreću sa mnom. Odjednom sam osjetio naklonost prema ovoj starici, nasmiješivši mi se svojim kavernoznim licem, podsvjesno sam shvatio koliko je urođene plemenitosti u ovoj maloj figuri.
– Idem na krajnju stanicu-odgovorio sam.
– Vjerojatno ste studentica? – opet je pitala žena.
Htio sam nastaviti razgovor s njom, a ja sam odgovorio:
– Da, idem kući iz škole za vikend.
– I ja idem kući. Od sina. Ovdje služi vojsku.
Iznenadila sam se i ona je to primijetila.
– Vidite da sam stara, a sin je još uvijek tako mlad?
– Pa, događa se na sve načine-bio sam pametan.
– Ne, to se rijetko događa … Želite li ispričati svoju priču? Iako ste mladi – možda ne razumijete staru ženu.
– Reci mi. Pokušat ću razumjeti.
Uzdahnula je, malo razmislila i počela pričati:
– Tada sam bio u pedesetima. Mislila sam da sam stara, iako sada vidim da to nije bila starost, naprotiv, nije bila druga mladost.
Muž je još radio u kolhozu. Kćeri su se udale i živjele odvojeno, a starac i ja, kao mladenci, ostali smo sami u velikoj, novoj, nepotrebnoj kući za djecu.
Ta je večer bila tiha i lagana. Čekala sam muža s posla. Kuhala sam večeru, svađala se oko kućanskih poslova. I evo ga natrag.
Dugo je prao naporne ruke i lice ispod umivaonika u dvorištu. Ležerno sam pomislio kako je još uvijek lijep, pun snage, to je samo činjenica da je život nekada gustu čelo posuo snijegom, a visoko čelo vikalo je borama. Čudno uzbuđenje prolazilo je tijelom.
Sjetila sam se da sam tako drhtala na našim medenim noćima. “Evo još jednog, dovraga u rebro”, pomislila je.
– Danas si tako nevjerojatno lijepa i drhtava.
Nije mi rekao takve riječi ni u našim tinejdžerskim danima. Čovjek se približio, a ja sam u njegovim očima pročitala, ako ne gorljivu, onda nježnu knjigu ljubavi. Pomilovao Me Po licu, a zatim me poljubio.
Koliko dugo me nije poljubio! Nisam se mogla sjetiti ni kad je to bilo zadnji put … noć su pjevali slavuji i poljubili ih kasnim poljupcima…
Kad sam shvatila da sam trudna, dijete u meni borilo se kao pilić. Bože, kakva sam sramota prošla.
Sakrila sam svoju debelu utrobu od ljudskih očiju, bojala sam se ljudske osude. Moji unuci već idu u školu i namjeravala sam roditi dijete…
Suprug me odvezao u bolnicu na motociklu, a ja sam mentalno proklela i njega i onu noć slavuja koja mi je donijela ovu sramotu i ove strašne prenatalne bolove. Rodila je, iznenađujuće, brzo i ne baš teško.
Sramio sam se mladih, ba, čak i mladih cimerica. Kako ću staviti dijete na svoju staru, osušenu dojku?
Donijeli su dijete. Pogledala sam sina i vidjela muško lice (bili su vrlo slični). U mladosti je moj voljeni toliko želio sina, a ja sam mu rodila dvije kćeri, ali u starosti, na sramotu, imate viđenog sina.
Dijete mi je palo na prsa, a čudna sreća preplavila je cijelo moje biće. Nisam primijetio da je starica, da mi nije prikladno hraniti ovog ružičastog anđela. Osjetio sam snagu i snagu u sebi, shvatio sam da je ovaj dječak moja kasna radost, moje veliko blago koje mi je Gospodin dao na padini stoljeća.
Zabranila sam mužu da kćerima prizna rođenje sina, a kad sam se odjavila iz bolnice, najstariji ZET došao je po mene automobilom, doveo obje kćeri i donio cvijeće.
Sestre koje su otpustile dijete ostavile su prekrasnog mogorića. A ja ih pitam: “djeco! Nemoj. Idite da se ne sramite svoje razuzdane majke.” I poljube me, zagrle, zabavljaju se s malim bratom.
Andrjuša (tako smo nazvali sina) brzo je odrastao. Nisam ni primijetila kako su godine prolazile. Dobro je učio u školi. Uspio je i lijep i pametan.
Pohađao je institut nakon škole, ali nije prošao na natjecanju. Tako je otišao u vojsku. Blizu i daleko od kuće. Danas sam ga posjetila. Znate, došao sam do kapije i rekao:”Reci Kurilchuku da mu je baka došla.”
Rekla je da se ne srami što ima tako staru majku. Ali istrčao je, zagrlio me pred svima, poljubio: “Mama, Mama! Draga moja, kako je dobro što ste došli!”I uopće se ne stidi stare seljačke majke… takav je on plod moje kasne ljubavi.
Utihnula je, suze su joj udarale po trepavicama, razmišljala. Nisam ometao, nisam ispitivao. Radost i majčinska sreća koju nitko nije mogao shvatiti osvojili su joj lice.
