Ivan je ustao kao i obično u pola pet ujutro, pojeo kravu, nahranio koze i kokoši i vratio se kući – pripremiti doručak dok su djeca spavala. Kad 3 djece spavaju iza zida, nemate pravo na malodušnost, loše odluke i nepotrebne emocije. Što se tiče emocija … život i niz identičnih dana isključuju ih. – Dečki, doručak je spreman. Za sada doručkujte, uskoro ću se vratiti-rekao je Ivan i otrčao na drugi kraj sela prijatelju Sergeju. U selu nije bilo dovoljno posla,ali svi su željeli zaraditi. Ovdje je čovjek uzeo sve što mu je ponuđeno. – Tata, danas sam u snu vidio majku, — rekla je najmlađa, dok je tata obuo tenisice, – bila je baš kao prava.
– Snaći ćemo se za 5-10 minuta-rekao je Sergej kad ga je vidio. – Da, danas moram dovesti mlađu majku i starije u školu.
Moramo sve učiniti – rekao je Ivan. – Pošaljite mi starješine, odvest ću ih u školu s pozivima, a ti ćeš mirno otići majci. – Evo, Ivane, – Sergejeva supruga pojavila se pored svojih muževa, – stavio sam vam pite. Moji vole, mislim da će se svidjeti i vašim. Ivan je zgrabio lepinje, zahvalio se i otrčao kući. – Dobar čovjek. Ne trebate ga žaliti, već ga stavite kao primjer. Jedan s troje djece… zavijao bih kao vuk da te nisam imao u životu. Nemam pojma kako se on nosi sa svime… i majka. Iako se to može razumjeti.
Starci su često vezani za svoje gospodarstvo, kasnije im može biti teško … Znaš, puno sam stvari u životu radio pogrešno, ali Ivane… otvorio mi je oči, natjerao me da vidim pravo bogatstvo života-Tata, hoćeš li mi kupiti zeku? – pitala je najmlađa, vidjevši oca, – ali ne možete nahraniti pravu, ne igračku, inače igračku… – tog zeca? Trebao bi trčati u šumi, što bi trebao raditi u našoj kući?! – A zec? – Pa, još uvijek možete razmišljati o zecu – oči najmlađe kćeri, tako slične majčinim očima, odmah su razoružale Ivana. – O, tata, super! – djevojka je zagrlila oca, – sivi! Hajde, siva! Dok su stariji bili u školi, Ivan je odveo Kćer svojoj baki, a on se prijavio za još jedan Honorarni posao. Imao je sreće toga dana.
Zaradio je 2000 grivna, otišao na tržište i kupio proizvode nekoliko dana. Kad je izlazio, na ulazu je vidio čovjeka kako prodaje cipele. – Vidim da su tvoji već pošteni. Uzmi ove, koštaju 600 grivna, Dat ću ti za 500 – rekao je prodavač. Dok je Ivan zbunjeno gledao svoje tenisice, a zatim 1000 grivna preostalih u džepu, čuo je glas žene u blizini – – zečevi! Kupite zečeve, jeftino!
– Ima li sive? – odmah je pitao. – Ima, ali on je slab za 400 umjesto 550. – Žao mi je, čovječe, — rekao je prodavaču cipela, – obećao je svojoj kćeri. Tog dana Ivan je imao posebnu sreću. Tada je dobro zaradio, kupio zeca svojoj kćeri, mogao je kupiti sve što mu je trebalo barem tjedan dana, a najvažnije iznenađenje čekalo ga je kod kuće – majka se ipak odlučila preseliti k sinu. Napokon, znala sam da mu je teško samo.
