Vjetar je poput nebeskog pastira vozio tmurne oblake nebom, a zrak je oštro mirisao na kišu.
U dvorištu, na neupadljivoj klupi kraj cvjetnjaka, sjedila je mlada djevojka i rukama zatvorila oči i tiho plakala.
Činilo se da je pristup kiše uopće nije uplašio i bila je toliko uronjena u svoju patnju da nije primijetila ništa oko sebe.
Prve, teške kišne kapi već su pale na asfalt, jasno stavljajući do znanja da će za minutu ili dvije izbiti pljusak.
Stanari iz okolnih visokih zgrada žurili su se što prije vratiti kući kako ih loše vrijeme ne bi iznenadilo.
Nitko nije obraćao pažnju na uplakanu usamljenu djevojku, a samo čistačica Klaudija Nikitična nije mogla proći.
– Hej, dušo … Zašto plačeš? Kiša će početi neujednačen sat, a vi sjedite na otvorenom … dogodilo se, zašto?, dotaknuvši neznanca za rukav, upitala je suosjećajna žena.
– Dogodilo se, teta…, – djevojka se kroz suze stisnula, sramežljivo pogledavši domara.
– Pa, u redu, nećete pomoći suzama tuge…pogotovo sada će početi kiša…idemo u moju pomoćnu sobu, tamo ćeš reći sve, – rekla je Klaudija Nikitična i povela suznu djevojku iza sebe u podrum, gdje je imala opremljenu sobu za pohranu opreme.
Pokrivajući vrata za sobom, domar je, prije svega , stavio čajnik na električni štednjak i sjeo gosta na staru stolicu koja je stajala u kutu.
U istom je trenutku na ulici izbio pravi pljusak s grmljavinom i cik-cak munjama koje su presijecale nebo.
U međuvremenu, promjena krajolika je bila dobra za djevojku koja je prestala plakati i sa zahvalnošću pogledala Klaudiju Nikitičnu.
– Pa, dušo … reci mi što se dogodilo i tko te uvrijedio ? ,- upitala je žena dok je gostu natočila šalicu vrućeg čaja.
Snažno uzdahnuvši, djevojka je njuškala i započela svoju priču.
Kako se ispostavilo, Neznanka se zvala Dasha i došla je izdaleka, iz Bogom zaboravljenog sela tajge.
Daria je bila siroče i nedavno je pokopala Djeda , jedinu i dragu osobu za nju.
U potrazi za boljim životom, djevojka je otišla u grad, gdje se zaposlila kao skladištar u bazi hrane.
Nakon što je odradila propisani Mjesec, djevojka se radovala plaći, ali, kako se ispostavilo, lukavi poslodavci prevarili su provincijsko siroče objesivši joj ogroman nedostatak.
Tako su nepošteni trgovci htjeli, uz pomoć nepodmirenih dugova, natjerati nesretnu djevojku da radi za njih besplatno.
Nakon što je nasilno pobjegla iz ove zamke, Dasha je otišla kamo god je pogledala,a sada nije znala što dalje.
Klaudija Nikitična, ne izgovarajući ni Riječi, strpljivo je slušala gosta, samo povremeno odmahujući glavom u znak ogorčenja zbog ljudske podlosti.
Zatim je, kašljajući, rekla:
– Da, to se događa, dušo … ali u redu je, možda i ja mogu nešto učiniti za tebe.…
Moja kći radi u agenciji … oni zapošljavaju osoblje za hotele i kuće bogatih ljudi…sve je pošteno i bez obmane…općenito, postojala bi želja za radom, a sve ostalo bi uslijedilo.
Da ti kažem dobru riječ?
Dashine oči zasjale su Kad je o tako dobroj ponudi za sebe:
– Naravno da se slažem s tetom Clav!!! … Imam više od dovoljno želja … štoviše, za nešto moram živjeti!
– U redu je. Večeras ćeš prespavati kod mene, a sutra ćeš ići na razgovor. U vašem položaju, ovo je isplativa opcija, Dashenka… – odgovorila je Klaudija Nikitična, ohrabrujući se nasmiješivši se gostu.
Tog su dana razgovarali do kasno navečer, osjećajući rastuću međusobnu simpatiju jedni prema drugima.
Teta Klava, kao što je obećala, nazvala je kćer i iznijela joj situaciju.
A sljedećeg jutra Dasha je već dobila adresu kuće u kojoj je uskoro trebala raditi kao sobarica.
Kuća se nalazila u elitnoj vikendici, gdje je jedna zgrada bila ljepša od druge.
U početku se Dasha osjećala kao da je završila u nekom bajkovitom gradu u kojem kraljevi i kraljice žive u prekrasnim dvorcima.
Ali kad je pronašla adresu koja joj je trebala, jednostavno je bila zapanjena svime što je vidjela.
Ljetnikovac njezinih budućih vlasnika bio je toliko velik da se isticao čak i na pozadini palača ostalih bogatih građana sela.
Vlasnici kuće Adelina Vasiljevna i njezin sin Herman Viktorović primili su Dashu srdačno.
Zahtjevi su iznijeli sasvim prihvatljive, pa su zaposlenik i poslodavci općenito bili zadovoljni jedni drugima.
Ali posebno, Dasha se svidjela Hermanu, koji joj je od prvog dana poznanstva počeo pružati sve vrste znakova pažnje, doslovno skidajući oči.
Daria nije razumjela pogled mladog vlasnika, jer su se u kući u to vrijeme vodile pripreme za vjenčanje i , sudeći po mišljenju Adeline Vasiljevne, mladenka je bila iz vrlo bogate i utjecajne obitelji.
– I zašto sam ti se predao…siroče, prosjakinja.., pomislila je Dasha, zbunjena Hermanovim masnim pogledima.
Djevojčica nije znala da su strast njezina gospodara djevojke, čija je srca slomio šokantnom redovitošću mašte.
Adelina Vasilievna gledala je kroz prste na podvale svog sina, vjerujući da je muškarcu u mladosti potrebna komunikacija s suprotnim spolom kako bi stekao iskustvo.
U odnosu na Hermana, Daša se ponašala hladno i pristojno, pokušavajući se ne isticati i ne privlačiti pažnju na sebe.
Ali, nažalost, njezini vanjski podaci nisu dali mladom vlasniku mir i jedne večeri, očajan, odlučio je otići u krajnost.
Dasha je tada samo radila oko kuće i spremala se spavati u kućici za poslugu.
Ali Herman, koji je čekao sluškinju u kuhinji, uzeo ju je za ruku i doslovno odvukao sa sobom u jednu od mnogih soba za goste.
Mladi drski čovjek bio je pijan i više nije mogao obuzdati svoje želje.
– Herman Viktorovich, što to radite? Što želite od mene? Sad ću vrištati … – bojažljivo se usprotivila Dasha.
– Vičite koliko god stane…vičete i sutra ćete biti na ulici. A također, napisat ću takvu recenziju agenciji da više nećete biti sluškinja, čak ni čistačica u vojarni…,-nije nimalo neugodno, rekao je Herman.
Bez obzira koliko se Dasha pokušala oduprijeti drskom vlasniku, ali ipak nije uspjela. Djevojci se svidio njezin rad, a Herman se pokazao vrlo uvjerljivim. Djevojčica je plakala, molila se na koljenima, ali bogati sin nije zaostajao dok nije postigao svoj cilj.
– Zašto, Herman Viktorovich ? Uostalom, oženiš se…, – kroz suze je pitala Dasha kad se sve dogodilo.
– Naravno da se neću oženiti. Radite za sebe i šutite u krpu. A ja ću vam baciti nagradu … – odgovorio je major, udahnuvši.
Dasha je bila toliko ružna u srcu da je htjela dati otkaz i otići kamo god su pogledale.
– Ali kamo idem? Tko me treba, siroče bez novca? Da, i ne mogu iznevjeriti Kćer Klaudije Nikitične…jamčila je za mene kad su me uzeli bez radnog iskustva i preporuka…,- plačući, pomislila je Daria, razmazujući gorke suze po licu.
Odlučivši da će se sastanak s Hermanom ograničiti na jedno vrijeme, djevojka je ostala i pretrpjela ogorčenje.
Vrijedno je reći da se nakon svega što se dogodilo vlasnik ponašao kao da se ništa nije dogodilo , ocjenjujući pogled na sluškinju.
Kažu da vrijeme liječi, a Dasha nije imala puno izbora, pa je djevojka radije zaboravila na ovaj incident, izbrisavši ovu neugodnu epizodu iz svog sjećanja.
I ubrzo , nije bilo vremena za razmišljanje o događajima te nesretne noći, jer se bližio dan vjenčanja, pa čak i uvijek neometani Herman osjećao unutarnju tjeskobu zbog toga.
Ceremonija vjenčanja i trodnevne proslave koje su uslijedile održane su na poseban način, a čak su ih pokrivali i novinari mnogih lokalnih novina.
Nakon Hermanova vjenčanja, Dasha je uzdahnula s olakšanjem, odlučivši da je sada sve gotovo i da vlasnik više neće biti do nje.
Djelomično se pokazalo da je to slučaj. Herman, portretirajući ljubavnog muža pred svojom utjecajnom suprugom, nije ni pogledao u njenom smjeru.
Ali Dasha se zbog toga nije dugo morala radovati.
Jednog jutra ponovno je doživjela slabost i blagu mučninu, koja ju je, bez prestanka, pratila nekoliko dana.
Pokušavajući otjerati uznemirujuće misli, Dasha je napravila test na trudnoću, čiji su je rezultati toliko šokirali da je na trenutak ostala bez riječi.
– Bože … trudna sam.. Što sada učiniti? Što će ljudi misliti? Hodala je od bogataša zbog novca…sluškinja je dobra, nema se što reći-pomislila je Daria, plačući i zakopavši lice u jastuk.
Ne znajući što dalje učiniti, Dasha je sve ispričala Hermanu, čija je krivnja za ono što se dogodilo bila neosporna.
– Ma daj! Vau vijesti, pogotovo nakon vjenčanja … želiš li mi uništiti život?
Ne plači, budalo. Dobro je što se odmah obratila meni. Sada ću nazvati liječnika prijatelja i prijaviti vas za pobačaj – rekao je Herman, oporavljajući se od početnog šoka.
– To je grijeh, Herman Viktorovich … ,- Dasha je pokušala prigovoriti, ali Major je mahnuo, nije ni želio slušati ništa drugo.
Kad je vlasnik otišao, djevojka je, prekrivši lice rukama, glasno briznula u plač, mentalno se žaleći sebi na nepravedan život.
No, koliko god Daria željela zadržati dijete, na određeni dan već je stajala pred vratima klinike, gdje su nakon nekog vremena trebali prekinuti trudnoću.
Djevojčica je dva puta pokušala prevladati sramotu i strah i prešla prag medicinske ustanove, unutra, ali svaki put ju je nešto zadržalo.
I treći put, okrenula se i spustila glavu, odlutala.
Odgajan od djeda u kršćanskim tradicijama, Dasha nije mogla izvršiti takvo zlo i oduzeti život svom nerođenom djetetu.
Sjetivši se obećanja vlasniku, djevojka je izvadila telefon iz torbice i nazvala bogatog majora.
– Herman Viktorovich, oprostite … radite što želite, nisam mogao…, jecajući, rekla je Dasha…
– Da, stvari…ona nije mogla…vi ste žene, samo raširite noge i znate kako…ali kako dođe do obračuna, sve je u grmlju … u redu, čekaj da dođem, – ogorčeno je procijedio Herman i spustio slušalicu.
Dasha ga je čekala, sjedeći na klupi, nedaleko od klinike.
