Innu, koja se vraćala od roditelja, muž opet nije dočekao na kolodvoru. Već tko zna koji put. Svaki put bi pronašao neki izgovor – posao, hitan sastanak… Tridesetpetogodišnja tužna žena stajala je ispred ulaza u kolodvor.
– Je li vam loše? – prišao joj je muškarac od četrdesetak godina.
– Tužno mi je. Muž me nije dočekao.
– Ne trebate se žalostiti. Tko zna što mu je moglo stati na put.
– Rekao je da se ne osjeća dobro.
– Eto, vidite, bolestan je. Hajde da vas ja odvezem. Zovem se Anton.
– A ja sam Inna…
– Serjoža, čiji su puder i ruž u našoj spavaćoj sobi?
– Otkud ja znam. Ja ne koristim kozmetiku – odmahnuo je muž i izašao na balkon.
U tom trenutku na njegov telefon stigla je poruka: „Ljubavi, kod tebe sam ostavila puder i ruž. Tvoja Toma!“
Sad je bilo jasno zašto je muž nije dočekao – čistio je tragove prevare, ali nije sve počistio. Istog dana Inna ga je izbacila iz kuće i podnijela zahtjev za razvod.
– Umjesto da izbaciš ženu, ti dolaziš k meni?
– Pa to je njezin stan koji je imala prije braka, kako da je izbacim? – rekao je Serjoža.
– Ali ti si tamo prijavljen. Znači da možeš tražiti polovicu stana, a onda ćemo imati vlastiti dom – inzistirala je Toma.
Inna se vraćala s posla potpuno izbezumljena. Nazvao ju je Serjoža i rekao da potražuje polovicu njezina stana. Ili će mu isplatiti polovicu vrijednosti, ili će se on useliti tamo s novom djevojkom.
Glava joj se vrtjela od tolikog bezobrazluka i zaustavila je automobil da dođe k sebi.
– Bok – prišao je njezinu autu Anton. – Vidim opet imate problema. Mogu li kako pomoći?
Inna mu je ispričala o pozivu svog muža.
– Imam dobrog odvjetnika. On će voditi slučaj tako da tvoj muž ostane bez ičega.
Za mjesec dana sud je odbio Serjožinu tužbu.
– Hvala ti, Antone. Ti si za mene pravi anđeo čuvar.
– Znaš što, Inna… Udaj se za mene. Ja sam se u tebe zaljubio na prvi pogled. I tvoj anđeo čuvar uvijek će biti uz tebe.
– Ako stvarno uvijek, onda – pristajem.