Na prvoj godini fakulteta upoznala sam svog budućeg supruga, ali tko bi mogao pomisliti da će se naša priča razviti tako brzo i burno. Upoznali smo se u rujnu, a već u studenom sam se preselila k njemu. U veljači sam saznala da ćemo postati roditelji. Djecu nismo planirali, a ni do vjenčanja još nije bilo došlo.
Bojala sam se reći mu tu vijest jer me bilo strah njegove reakcije. Bili smo još tako mladi. Oboje smo imali velike planove za blisku budućnost. Odgađala sam taj trenutak što sam dulje mogla. Nisam bila spremna na negativnu reakciju, ali znala sam da će se moje dijete roditi. Napokon, sabravši misli, odabrala sam pravi trenutak i obradovala ga viješću da će postati otac.
Suprotno mojim očekivanjima, bez pogovora je našao posao i predložio da se vjenčamo. Prije i poslije vjenčanja moj muž je radio punom snagom, ulagao sve svoje napore i energiju kako bi naše dijete imalo što bolje djetinjstvo, ali nažalost, to nije bilo dovoljno. Počela sam polako gubiti nadu u svijetlu budućnost i očajnički razmišljala – gdje će živjeti naše dijete?
Kvaliteta našeg života bila je prihvatljiva za nas, ali ne i za dijete. Bili smo dužni pružiti mu najbolje. Morali smo mu dati sve što je u našoj moći. Imali smo kritično malo novca za uzdržavanje djeteta. Plakala sam noćima, misleći da nisam dostojna biti majka jer svom djetetu neću moći dati ono što zaslužuje.
Tada mi je pala na pamet jedna ideja i ispunila me nadom. Moja baka ima više od 80 godina. Živi sama u starom dvosobnom stanu. Otišla sam k njoj, objasnila joj situaciju, obećala da ćemo joj naći najbolji dom za starije osobe i da ćemo je posjećivati svakog tjedna. No, umjesto razumijevanja, dobila sam val ogorčenja i negodovanja.
Taj događaj postao je pravi skandal u mojoj malobrojnoj rodbini. Ali kako god da okrenem, iz kojeg god kuta da gledam, to je najbolje rješenje i za nju i za nas. Baki je već teško obavljati kućanske poslove, često zaboravlja što treba napraviti i treba joj stalni nadzor. Ali neću odustati – planiram još jednom razgovarati s njom. Mora shvatiti da je to jedina opcija za našu obitelj.
Neću odustati dok ne uvidi našu situaciju. Ovo nije moje osobno pitanje, već pitanje dobrobiti mog djeteta. Vjerujem da se za svakoga može pronaći pravi pristup. Samo se ne smije odustati na prvu odbijenicu. Da, pozitivno sam nastrojena, ali u isto vrijeme me užasava pomisao – što ako se moje dijete rodi, a neće imati gdje živjeti? A baki bi bilo daleko udobnije u domu za starije osobe.
