Oduvijek sam bila ponosna što sam rodila i odgojila divnog sina. Ali prije 3 godine u našoj obitelji dogodila se strašna tragedija, zbog koje sam posumnjala: jesam li doista odgojila dobru, ljubaznu osobu?
Moja snaha je preminula tijekom poroda. Moj unuk je ostao bez majke. Moj sin je toliko teško pretrpio gubitak voljene osobe da ne želi vidjeti sina. Roditelji njegove supruge također su se odrekli djeteta. A ja nisam mogla. Primila sam ga k sebi. Ne znam mogu li mu zamijeniti roditelje. Ali trudim se koliko mogu. Moj sin je postao hladan čak i prema meni. Ne može mi oprostiti što sam mu uzela dijete.
Gledajući sinovo ponašanje, sumnjam: hoću li moći odgojiti dobru, osjetljivu, ljubaznu, plemenitu osobu od svog unuka. Misli da sam ga, uzimajući dijete, izdala. Možda je negdje u pravu. Možda ga nisam trebala odvesti. Možda sam kao majka trebala podržati svog sina bez obzira na to što je učinio. Ali gledam ovo nevino stvorenje i shvaćam da nisam mogla drugačije. Ali kako mogu dati ovo čudo sirotištu? Što ga tamo čeka? U koga će odrasti?
Kakva će mu biti sudbina? Ta me pitanja muče.
Kao da mi je dan izbor: ili moj sin ili moja savjest. I odabrala sam ovo drugo. Ne znam hoće li Svemogući prihvatiti moj izbor ili ga osuditi. Teško se mogu brinuti za svog unuka. Uostalom, nisam više tako mlada kao kad sam odgajala sina. Prijatelji mi nude pomoć ako mi zatreba. Ali pokušavam sve učiniti sama.
Moj unuk je miran i poslušan dječak. Iako sam u tome imala sreće. Nadam se da će mi sve uspjeti. I da će s njim sve biti u redu.
