– Igore, nahranio si Shelley prije nego što si otišao, zar ne? – Uljana je prislonila telefon na uho, dok je pokušavala pronaći ključeve stana u torbici.
– Što? Što? – mladoženjin glas je zvučao odsutno. U pozadini se čula buka zračne luke. – Oh, pas. Slušaj, žurio sam se na let.
Srce joj je preskočilo otkucaj.
— Što misliš pod “u žurbi”? — Prsti su joj napokon pronašli svežanj ključeva. — Što, nisi je nahranila?!
— Ulja, nemoj biti dramatična. Pa što ako propusti obrok jedan dan? Ništa joj se neće dogoditi.
— Sama?! Kad si odletjela?
— Jučer ujutro — u njegovom se glasu pojavila nota iritacije. — Slušaj, sada idem na sastanak. Razgovarat ćemo kasnije.
— Igore!
Ali telefon je već uskoro zvonio.
Jučer. Odletio je jučer.
A danas je skoro devet navečer.
Uljana je drhtavim rukama otvorila vrata stana. Dva prestrašena oka gledala su je iz tame hodnika.
— Shelley, moja djevojčica.
Pas je pojurio prema njoj, očajnički mašući repom. Cvilila je i pokušavala polizati Uljanine ruke, kao da se bojala da će opet nestati.
„Draga moja, kako se ovo moglo dogoditi?“ Uljana je pala na koljena, grleći toplo, drhtavo tijelo. „Kako je mogao? Kako?!“
Shelly se sve više pritiskala uz nju. Činilo se da su joj suze u jantarnim očima? Ne, psi ne plaču. Moralo se samo tako činiti.
„I možeš li zamisliti, nije joj čak ni vode ostavio!“ Uljana si je po tko zna koji put natočila čaj. „Morala sam noću trčati u trgovinu koja radi 24 sata po hranu.“
Oksana, njezina najbolja prijateljica, sjedila je nasuprot i pažljivo slušala. Shelly se smjestila kraj njezinih nogu, ne skidajući pogled sa svoje gospodarice, kao da se bojala da će opet nestati.
„A Igor? Što on govori?
„Što bi mogao reći?“ Uljana se gorko nasmiješila. — „Nemoj pretjerivati“, „ništa strašno se nije dogodilo“, „to je samo pas“.
— Samo pas? — Oksana se sagnula da pomaziti Shelly. — A po mom mišljenju, ona nije tako jednostavna. Pametna, lijepa. Kako ju je mogao ostaviti samu?
— Ni ja ne razumijem, — Uljana je spustila šalicu. — Znaš li što je najuvredljivije? Sam je sredio Shelly.
— Stvarno? — iznenadila se njezina prijateljica. — Nikad mi nisi rekla.
— Zato, — Uljana je oklijevala. — Zato što sada razumijem — učinio je to samo za mene.
Prije godinu dana.
— Pogledaj, kako je slatko! — Uljana se zaustavila blizu prodavača štenaca.
Igor se trznuo:
— Opet psi? Znaš moje mišljenje.
— Znam, znam, — uzdahnula je. — „Pas u stanu znači dodatne probleme, krzno i odgovornost.“
— Upravo tako.
— I to je također ljubav, odanost i toplina.
— Ulja, — zagrlio ju je za ramena. — Zar ti moja ljubav nije dovoljna?
— Kakve to veze ima s tim? — Oslobodila se iz njegova zagrljaja. — Samo… Cijeli sam život sanjala o psu. Uvijek smo imali životinje kod kuće. Tata je znao reći: „Ne možeš vjerovati osobi koja ne voli pse.“
— Pa, ne kažem da ih ne volim. Samo mislim da bi trebali živjeti na ulici. Ili u privatnoj kući. A u stanu je to mučenje i za psa i za vlasnike.
Uljana je šutjela. Često su se oko toga svađali, ali uvijek bi došli do slijepe ulice.
A tjedan dana kasnije, Igor joj je došao s košarom u kojoj je sjedilo crvenokoso štene s ogromnim ušima.
— Za mene? — Uljana nije vjerovala.
— Za nas, — nasmiješio se. — Kad toliko sanjaš o psu, neka bude pas. Ali ako ti majka ne dopušta da ga imaš, pusti ga meni. Samo ćeš morati pomoći brinuti se za njega.
„Naravno!“ zgrabila je štene u naručje. „Oh, tako si lijep!“ Kako da te nazovem?
„Možda Shelley?“ predložio je Igor.
Tako je Shelley ušla u njihove živote.
Igor se u početku čak ponekad igrao s njom. Ali postupno mu je interes nestajao. Sve češće se žalio na krzno na sofi, na potrebu za šetnjom po svakom vremenu.
A sada ovo.
„Vidiš“, Uljana je povukla rub stolnjaka, „nije samo napustio psa. Izdao je moje povjerenje. Moju predodžbu o njemu.
„Jesi li ikada pomislila“, oprezno je započela Oksana, „da je ovo, pa, poziv na buđenje?
„U kojem smislu?
„U doslovnom smislu. Ako je osoba sposobna za takav nemar prema živom biću o kojem bi se trebala brinuti. Što će se sljedeće dogoditi? Kada će doći djeca? Kada ćeš se razboljeti?
Uljana je šutjela. Te su joj misli već prolazile kroz glavu, ali ih je otjerala.
Tri dana kasnije.
– Igore, moramo razgovarati.
Upravo se vratio s poslovnog putovanja – preplanuo, sretan, s hrpom suvenira. Čak je Shelley donio i kost.
Kao da poklon može nadoknaditi izdaju.
– O čemu? – srušio se na kauč, bacivši noge na stolić.
– O onome što se dogodilo. O Shelley.
– Bože, opet?! – prevrnuo je očima. – Koliko još? Ništa strašno se nije dogodilo!
– Nije se dogodilo?! – Uljana se zagrcnula od ogorčenja. – Ostavio si je samu! Bez hrane, bez vode! Cijeli dan!
– Pa, zaboravila sam, to se događa svima? Ali sada ću se sjetiti.
– Ne, Igore. Nije da si zaboravio. Stvar je u tome da uopće ne misliš da je to problem.
Sjela je pokraj njega:
– Reci mi iskreno – nabavio si Shelley samo za mene? Dakle, ostavio bih te samog s ovom temom?
Slegnuo je ramenima:
– Pa, da. Pa što? Želio si psa – dao sam ti jednog.
– Dao?! – skočila je. – Živo biće nije dar! To je odgovornost! To je obveza!
– Upravo! – prekinuo ju je. – To je obveza. Koju si mi prilijepio!
– Meni?!
– Da, ti! Sa svojim “snovima o psu”! Sa svojim “ne možeš vjerovati osobi koja ne voli životinje”! Upravo si me stjerao u kut!
Uljana ga je pogledala i činilo joj se da
Prvi put ga vidi. Ovu samouvjerenu, egoističnu osobu koja ni ne razumije za što je kriva.
„Znaš što?“ rekla je tiho. „U pravu si. Stvarno sam te stjerala u kut. Prisilila sam te da se pretvaraš da si netko tko nisi.“
Skinula je prsten s prsta.
„Ali više neću.“
„Što?“ prazno ju je pogledao. „Pokušavaš li sve uništiti zbog psa?“
„Ne“, stavila je prsten na stol. „Ne zbog psa. Zbog tebe. Jer si pokazao svoje pravo lice.“
„O čemu pričaš?!“ skočio je. „Kakvo lice? To je samo…“
„…pas?“ završila je umjesto njega. „Ne, Igore. Nije ‘samo pas’. To je test. Na kojem si pao.“ Shelley, koja je tiho ležala u kutu, prišla je Uljani i njuškom joj dodirnula dlan.
„Hajde, djevojko“, Uljana ju je pogladila po glavi. „Idemo.“
„Kamo?“ Igor je zaškiljio.
„Kući. Mami. Povest ću Shelley sa sobom – budući da ti je teret.“
„A što je s vjenčanjem? Dužni smo joj za mjesec dana.“
„Dužni smo joj?“ gorko se nasmiješila. „Nitko nikome ništa ne duguje, Igore. Osim onoga što duguje sebi.“
Otišla je do vrata. Na pragu se okrenula:
„Znaš što je najtužnije? Kad sam bila mala, tata mi je rekao: „Nikad ne vjeruj osobi koja ozljeđuje nemoćne. I tebe će ozlijediti prvom prilikom.“ Ali nisam mu vjerovala. Pomislila sam – kako možeš suditi o osobi po njenom stavu prema životinjama?
— Pa što? — prekrižio je ruke na prsima.
— I činjenica da je tata bio u pravu. Kao i uvijek.
Šest mjeseci kasnije.
— Shelley, dođi k meni! — Uljana je mahnula rukom, a pas je veselo potrčao prema njoj kroz snježni park.
— Kakva pametna djevojka, — nasmiješio se čovjek koji je sjedio pokraj Uljane na klupi. — I kako poslušna.
— To je zato što je voljena, — Uljana je potapšala Shelley iza ušiju. — Je li tako, djevojko?
Pas je zalajao u znak slaganja i odmah otrčao igrati se sa svojim novim prijateljem, crnim labradorom po imenu Grof.
— Znaš, — zamišljeno reče Andrej — tako se zvala Uljanina nova poznanica, — kad sam te prvi put vidio ovdje, bila si tako tužna.
— Da, — kimnula je. — Tada sam upravo prekinula s Igorom. Mislila sam da je moj život gotov.
— A sada?
— A sada, — nasmiješila se, gledajući njihove pse kako trče kroz snijeg, — sada razumijem da tek počinje. Pravi život. Bez pretvaranja, bez kompromisa sa savješću.
— A kako je? — uzeo ju je za ruku.
– Divno, – ispreplela je prste s njegovima. – Pogotovo kad je u blizini netko tko te razumije bez riječi.
Shelley i Earl otrčali su do klupe, umorni i zadovoljni. Legli su im pred noge – crni i crveni, poput jina i janga.
Kažu da psi izgledaju poput svojih vlasnika. Ili možda vlasnici pronalaze pse koji izgledaju poput njih samih?
