Cijeli sam život živjela kao u nekoj istočnjačkoj bajci, gdje je otac glava obitelji, gdje nemaš pravo da ga ne poslušaš. Tako sam se i udavala tri puta — u svakom braku muškarac je bio gospodar, a ja njegova sluškinja.
Prvi muž me ostavio, rekao je da sam mu dosadila, da samo kuham za njega. A ja nisam razumjela — osim kuhanja, što sam još trebala učiniti da se sviđam mužu? Ostavio me s dvoje djece.
S drugim mužem sam se ponašala isto — rodila sam mu dvoje djece. Istina, tada je malo zarađivao pa sam i ja morala dodatno raditi. Djeca iz prvog braka su već mogla sama zarađivati, ali drugu djecu je trebalo hraniti.
Drugi muškarac je pokazao svoje pravo lice kad sam se razboljela — njemu nije trebala bolesna žena. Otišao je i našao si novu. Ozdravila sam, ali navika da u kući mora biti glava obitelji nije nestala. Trebao mi je muškarac pored mene.
Trećeg muža sam, mogu reći, skoro s ulice kao mačića pokupila. Napravila sam od njega čovjeka. Sada opet radim za muža, trošim polovinu plaće na njega. Smatram ga glavom kuće, iako on ništa ne donosi u kuću. Čak sam počela davati privatne sate, učenici dolaze kod mene na sate engleskog jezika.
Nedavno mi je rekao da sam zapuštena žena, da ne brinem o svom izgledu i da sam uopće — stara.
To mi govori muškarac koji je tri godine mlađi od mene. On se, usput, osjeća mladim, a ja sam za njega stara. Naravno da mi nije drago čuti takve riječi, čak sam nakon toga odbila da mu financijski pomažem. Uz sve uvrede, još me nazvao i škrticom.
Ali više ne mogu trpjeti ovog izdržavanca, iako se moje istočnjačko porijeklo s vremena na vrijeme javlja — zbog toga mi se čini da sam ga uzdigla na pijedestal, a on sa tog pijedestala razgovara sa mnom kao s robinjom.
Djevojke, što mi savjetujete? Tolike godine sam s njim provela i radim, ali kome ću sada trebati u ovim godinama? Starima se nitko ne sviđa.
