Marija je uzdahnula i skrenula pogled sa ekrana. Njene oči bile su umorne od beskrajnog proučavanja nacrta koje je arhitekta-restaurator pregledala već treći sat zaredom. Nema šta, projekat je trebalo da bude gotov do ponedeljka. Sklopila je usta oko hladne kafe i ispružila se, razgibavajući ukočene mišiće.
Napolju je već bilo mrak. Kolege su otišle kući, a u arhitektonskoj kancelariji ostala je samo ona.
— Još uvek radiš na staroj vili? — u okvirima vrata pojavio se Viktor Andrejevič, rukovodilac biroa. — Idi kući, Maša. Projekat izgleda savršeno.
— Hvala, ali želim da uvrstim još nekoliko promena. Sutra ujutro biće sve spremno, — odgovorila je ona.
Voditelj je značajno kimnuo glavom i otišao. Maša je protrljala nos. Nije bilo potrebe žuriti kući. Denis će sigurno ostati do kasno. Danas je imao korporativnu zabavu, što znači da će biti bučna, vesela i vjerojatno duga.
Telefon je vibrirao – stigla je poruka od Denisa: “Sviđa mi se kako ide! Nemoj me čekati na večeri. Volim te!” Ispod je bilo nasmijano lice s namigujućim okom. Maša se slabašno nasmiješila. Muž je uvijek bio takav – lagan, bezbrižan, živio je za danas. I posao korporativnog organizatora mu je savršeno odgovarao.
Skupila je svoje stvari i izašla van. Hladan proljetni vjetar osvježio joj je lice. Odlučila je prošetati – htjela je razbistriti glavu.
Izlozi trgovina sjali su jarkim natpisima. U jednoj od njih, Maša je primijetila elegantnu haljinu. Zaustavila se, zamišljeno obukla odjeću, ali ubrzo je odustala – preskupo je. Bolje je uštedjeti za prvi polog za stan. To je važnije.
Unajmljeni stan dočekao ju je tišinom i prazninom. Maša je stavila kuhalo za vodu i uzela poštu. Među reklamnim brošurama i računima naišla je na čudnu omotnicu sa službenim pečatom.
Otvorila ga je i polako se spustila na stolicu. Javni bilježnik iz Sankt Peterburga obavijestio ju je da njezin ujak Aleksej više nije među živima. I da je Maša jedina nasljednica. Ujak je ostavio svoju stolariju, stan i bankovni račun.
— To nije moguće — promrmljala je Maša.
Ujak Aleksej bio je brat njezine majke. Prije mnogo godina otišao je u Petersburg, i njihov kontakt je gotovo potpuno prekinut. Maša ga se sjećala kao ljubaznog, nasmijanog čovjeka koji joj je uvijek donosio čokolade. Nekad su bili jako bliski, ali onda…
Čajnik je počeo ključati, istrgnuvši Mašu iz sjećanja. Zamišljala je promjene, pomiješane s nesvjesnim osjećajem. Možda sada ima stan? A posao? A novac?
Prva pomisao bila je odmah reći Denisu. Objesio bi se! Možda će moći kupiti kuću o kojoj je oduvijek sanjao. Da putujem češće. Da živimo bolje.
Ali nešto ju je zaustavilo. Sjetila se nedavnog razgovora sa svojim mužem.
— Opet se svega odričeš? — Denis je nezadovoljno pogledao svoju suprugu koja je odbila njegov prijedlog da odu na vikend u Soči. — Više nismo siromašni studenti! Možemo si priuštiti odmor.
— Štedimo za stan, jesi li zaboravio/la? — Maša je pokušala govoriti mirno.
— Pa koliko još možemo uštedjeti! Život prolazi, a mi još uvijek brojimo kusur.
— Nije to mala stvar, to je naša budućnost.
Denis je samo odmahnuo rukom:
— Da smo imali pravi novac, problem sa stanom bi odavno bio riješen.
Sjetivši se toga, Maša se namrštila. Što će Dennis učiniti kad sazna za nasljedstvo? Hoće li inzistirati na kupnji seoske kuće? Reći će da ulažu novac u sumnjive projekte svojih prijatelja? Ili će jednostavno početi trošiti na zabavu?
Telefon je ponovno zavibrirao. Denis je poslao sliku: nalazi se u središtu razuzdane ekipe, svi s naočalama. “Odlična večer! Na putu sam kući. Imam novosti – tvrtka je naručila još dva korporativna događaja!”
Maša je kuckala prstima po stolu. A što ako… što ako neko vrijeme ne kaže ništa o nasljedstvu? Barem dok sama ne shvati što je dobila. Da biste saznali kako se nositi s tim.
Ako je ujak stvarno napustio stolariju, morao bi odlučiti što će učiniti. Da ga prodam? Da je zadržim? Zaposliti menadžera? A stan? U kakvom je stanju?
Srce joj je kucalo sve brže i brže. Obuzela ju je čudna napetost. Cijeli je život planirala, štedjela i kalkulirala svaki korak. I sada joj je sudbina pružila priliku. Neočekivano, nezasluženo.
Čuo se zvuk ključa u bravi u hodniku. Denis se vratio. Maša je brzo sakrila pismo u ladicu stola. Odlučila je – nikome neće reći. Čak ni moj muž.
— Maša, zar još ne spavaš? — Denis je ušao u kuhinju, sretan i rumen. — Korporacija je bila bomba! I najvažnije od svega, dogovorio sam dva nova posla.
„Bravo“, pokušala je Maša zvučati prirodno. — Želiš li čaj?
— Bolje da nešto pojedem. Umirem od gladi, — muž je provirio u hladnjak. — Oh, kotleti!
Dok je Denis večerao, Maša je rastreseno slušala njegovu oduševljenu priču o večeri. U njenoj glavi se rodio plan. Napravit će pauzu. Reći će da pohađa tečajeve. I doista, otići će u Petersburg da sve vidi svojim očima.
— I znate, spremni su platiti dvostruko više nego inače! — Denis je sijao od radosti. — Možda ćeš se sada prestati tresti za svaki cent?
„Možda“, nasmiješila se Maša.
Brzo je ušla u vlak koji je išao za Sankt Peterburg. Rekla je mužu da pohađa tečajeve restauracije. Denis je bio samo sretan jer će moći organizirati zabavu s prijateljima.
Kotači vlaka tiho su kucali. Šume i polja prolazili su kroz prozor. Maša je razmišljala o tome kako je prvi put nakon mnogo godina učinila nešto spontano i pomalo riskantno. I taj osjećaj ju je utješio.
Nakon tjedan dana, vratila se iz Petersburga kao potpuno druga osoba.
Javni bilježnik je službeno potvrdio — ujak Aleksej joj je doista sve ostavio. Uspješan posao, udoban prostran stan i značajan iznos na bankovnom računu.
Maša je hodala tihim ulicama Sankt Peterburga, razmišljajući o tome kako se njezin život neočekivano promijenio. Stolarija je bila uspješan posao s timom iskusnih radnika. Pavel Sergejevič, upravitelj, dočekao je nasljednicu s velikim poštovanjem
m.
— Tvoj je ujak stvorio jedinstven posao — rekao je stariji čovjek vodeći Mariju kroz trgovine. — Radimo samo s visokokvalitetnim materijalima i posvećujemo posebnu pažnju svakom detalju.
Maša je pažljivo proučila skice, gotove proizvode i upoznala se sa zaposlenicima. Mnogi su je poznavali s fotografija koje je njezin ujak često pokazivao.
Stan je ostavio dubok dojam na nju. Visoki stropovi, prostrane sobe s pogledom na obalu. Maša je polako hodala po parketu, pažljivo dodirujući antikni namještaj. Ovdje je bilo puno svjetla i prostora.
Dok se vraćao kući, arhitekt nije mogao spavati cijelu noć. Unutarnji glas tiho je šapnuo: nemoj žuriti reći Denisu. Prvo razmisli.
Denis je dočekao svoju suprugu buketom cvijeća i vijestima o velikom poslu.
— Možete zamisliti, jubilej naftne kompanije! — uzviknuo je, hodajući po kuhinji. — Proračun je jednostavno fantastičan. Već sam sve isplanirao/la! Naručit ćemo virtualnu stvarnost, pozvati ćemo poznatog DJ-a.
Maša je kimnula i nasmiješila se, ali u sebi ju je preplavilo pitanje: treba li reći ili ne?
— Mašu, slušaš li me uopće? — Denis je mahao rukom ispred njezina lica. — Što ti je? Jesu li tečajevi bili toliko teški?
— Samo sam umorna od puta, — odgovorila je Maša, pijući čaj.
Tijekom sljedećeg tjedna, Maša je pratila svog muža. Denis je stalno pričao o novcu. O tome kako njegov prijatelj Koštja živi luksuzno. O susjedovom novom autu. O tome kako je “vrijeme da se opustimo i živimo za sebe”.
Jednog jutra, muž je ušao u kuhinju sa zamišljenim izrazom lica.
„Slušaj, imam ideju“, započeo je, sjedajući nasuprot nje. — Uzmimo kredit i kupimo lijep auto. Dosta je ovog starog sranja!
„Imamo druge planove“, podsjetila ga je Maša. — Stane, sjećaš se?
— Stan može pričekati! — Denis je mahnuo. — Prvo auto, pa onda stan. Automobil može biti naš “poslovni alat”.
Muž je strastveno pričao o svojim planovima. Maša ga je pogledala i nešto u njoj je počelo pucati. Denis se nikada neće promijeniti. Za njega je vanjski sjaj važniji od sigurne budućnosti.
I onda je Maša odlučila.