Udala sam se sa 17, a moj izabranik je imao 28 godina. Sa 18 godina već sam bila trudna. Rodio nam se prekrasan, zdrav sin. Bila sam najsretnija na svijetu. Mislila sam da sam izvukla sretnu kartu jer sam uz čovjeka starijeg od sebe 11 godina osjećala sigurnost, kao iza kamenog zida.
Ali to je bilo samo na početku.
Kasnije su počele beskrajne svađe i skandali – ne s mojim mužem, već s njegovom majkom.
Zamjerala mi je sve – da ne znam kuhati, da loše čistim, da trošim previše novca. Moj suprug ju je samo slušao i slagao se sa svime što je govorila. A to je bilo i prije nego što se rodio naš sin.
Nakon njegovog rođenja, situacija se još više pogoršala.
Svekrva je stalno ponavljala da ga ne držim pravilno u rukama, da ga hranim na krivi način, čak ni masaže ne radim kako treba.
Ali naš pedijatar mi je govorio da se izvrsno snalazim u ulozi majke.
S vremenom je situacija postajala sve ozbiljnija.
Svekrva je tvrdila da bi mi trebali oduzeti roditeljska prava jer nemam pojma kako odgajati dijete.
Jednog dana rekla mi je da će nazvati socijalnu službu.
Tada sam shvatila da je to kraj.
Nazvala sam svog oca i zamolila ga da dođe po mene. U međuvremenu sam užurbano pakirala stvari u kovčeg.
Dok sam pakirala, nisam mogla vjerovati da moj muž mirno sjedi u kuhinji s majkom i uopće ne reagira na ono što se događa.
“Naravno,” – pomislila sam – “pa mama mu nije rekla da išta učini…”
Kada sam stavila kofere u auto i sama sjela unutra, s olakšanjem sam uzdahnula – noćna mora je završila.
Sljedeći put smo se moj sin i ja čuli s bivšom obitelji tek kada je došlo do pitanja alimentacije.
Bili su odlučni ne plaćati nam ni lipe.
Svekrva je tada svog voljenog unuka, koji je, po njenim riječima, bio slika i prilika svoga oca, nazvala kopiletom.
Tada sam se još jednom uvjerila da sam napravila pravu stvar.
Ako sam se prije krivila što sam sina “lišila” oca, sada sam bila sigurna: nisam ga lišila oca, već sam ga spasila od oca.
