Nakon što je čuo očev odgovor, kći je izgovorila tri riječi i zalupila vratima.
Nakon smrti supruge ostao je sam. Nastavio je raditi, jer bez posla nije mogao. Posao mu je bio spas. Dani su prolazili jednolično, jedan za drugim, bez ikakvih promjena. Život je postao muka. Djeca su ga rijetko posjećivala. Osjećao se zaboravljenim.
Često bi satima lutao ulicama, prolazile su stotine ljudi, a on je tražio poznate oči. Bojao se samoće, najviše od svega bojao se umrijeti sam. Čim bi osjetio bol u glavi, odmah bi gutao tablete. Postao je sentimentalan, u srcu mu se nastanio tuga.
Duša mu je bolovala. U mislima se ispričavao, ali se nije usudio nazvati svoju suprugu i reći joj da je još uvijek voli i da mu nedostaje. Sin i kći su ga rijetko posjećivali.
Njima je trebao njegov stan, njegova osobnost ih nije zanimala.
Posljednja kćerina posjeta završila je skandalom. Prigovorila je ocu da živi sam u četverosobnom stanu i zahtijevala da ga proda, kupi sebi manji, a ostatak novca da njoj. On je odbio. Kći je otišla bez pozdrava.
Na očevo pitanje kada će opet doći, hladno mu je odgovorila: “Na tvoju sahranu.”
Od tih riječi mu je pozlilo. Nazvao je sina, ispričao mu što se dogodilo i zamolio ga da dođe. No sin je ignorirao očevu molbu i odmah započeo razgovor o prodaji stana.
Pitao je oca zašto mu je uopće potreban tako velik stan. Rekao je da planira kupiti novi automobil i da mu hitno treba novac. Otac ga je ponovno upitao kada će ga posjetiti, na što je sin odgovorio: “Kad budeš prodavao stan, tada ću doći.”
Na tržnici je susreo brata svoje bivše supruge. Prišao mu je, pozdravio ga i upitao kako je ona, gdje je sada. Brat mu je rekao da je otišla u Italiju, udala se za Talijana i napokon pronašla svoju sreću.
U tim riječima osjetio je prijekor. Spustio je glavu i krenuo dalje.
Sljedećeg jutra probudio se s teškim srcem. Nebo je bilo sivo i oblačno. Izašao je iz kuće, napravio nekoliko koraka, sjeo na klupu i zatvorio oči.
Njegova duša odletjela je u Vječnost.
