Šura je imala sretno djetinjstvo sve dok joj majka nije preminula. Otac ju je jako volio, odgajao je s ljubavlju i razmazio. Imali su susjedu Tatjanu, koja nije bila posebno lijepa, ali se brinula o Šuri, darivala joj poklone i na taj način osvojila srce njezina oca. On je odlučio da će Tatjana biti dobra majka njegovoj kćeri i oženio se njome. Nedugo nakon toga, Tatjana je zatrudnjela i rodila blizance. Od tog trenutka počela se loše ponašati prema Šuri i pretvorila je u dadilju za svoje sinove. No otac je i dalje izdvajao Šuru, jer ju je volio najviše na svijetu, što je ljutilo maćehu.
Nekoliko godina kasnije dogodila se tragedija. Otac, koji je radio kao šumar, jednog je dana u šumi naišao na medvjeda. Napadnut je i preminuo. Nije više bilo nikoga tko bi zaštitio Šuru.
— Odlazi iz moje kuće! – vikala je Tatjana.
— Ali kamo da idem po ovoj mećavi? – plakala je djevojčica.
— Idi kod svoje tete Lene!
Šuri su prišli njezini polubraća, zagrlili je i zamolili majku da je ne tjera.
— Mama, molimo te, nemoj izbaciti Šuru!
— Vašeg oca više nema. Kako ću vas prehraniti? Ne ljutite me, idite u sobu!
Tatjana je izvela Šuru van. Djevojčica je dobro poznavala put do sela, gdje je živjela njezina teta Olena, i krenula je kroz šumu, udaljenu oko dva kilometra. Hodala je i plakala. Bila je smrznuta u tankom kaputu koji joj je Tatjana bacila za njom. Ubrzo je shvatila da se izgubila. Bila je iscrpljena i odlučila je sjesti i odmoriti se. Neprimjetno je zaspala i sanjala roditelje: otac ju je podizao u zrak, a majka ju je držala za ruku i govorila:
— Kćeri, ustani, past ćeš!
Ali Šuri je bilo tako toplo i ugodno u snu da nije htjela otvoriti oči.
— Ustani! Ustani! – čula je nečiji glas. Netko ju je protresao za ramena.
Kad je otvorila oči, ugledala je starca s dugom crno-bijelom bradom.
— Djede Mraze, jesi li to ti? – nasmijala se djevojčica.
— Ustani, unučice, hajde da te odvedem tvojoj teti. Nije daleko – rekao je starac i ogrnuo je svojim debelim kaputom.
— Ali ti ćeš se smrznuti, djede!
— Ja više nikada neću osjetiti hladnoću – rekao je sjetno se smiješeći.
Ubrzo su stigli do tetine kuće. Šura je potrčala unutra i pala u tetin zagrljaj. Okrenula se da zahvali starcu, ali njega više nije bilo. Olena ju je umotala u toplu deku i dala joj vrući čaj. Kad se ugrijala, pospano je promatrala tetu, koja se ljutila na Tatjanu. No odjednom ju je Šura prekinula:
— Zaboravila sam vratiti djedov kaput! Smrznut će se!
— Kakav kaput? Kao da si bolesna! – rekla je teta i položila je u krevet.
Ujutro je Šura ispričala sve što se dogodilo. Olena se zamislila, a zatim izvadila stari obiteljski album i počele su ga prelistavati. Odjednom je Šura ugledala poznato lice.
— Evo ga! Djed s bradom!
— To je moj pradjed… Ali on je odavno preminuo. Kao djeca, slušali smo priče bake o njemu, ali smo mislili da su to samo bajke.
Zatim je počela pričati priču o obiteljskoj prošlosti:
— Pradjed je bio bogat čovjek i htio je za svoju kćer bogatog zaručnika. No ona se zaljubila u Silantija, običnog lovca. Kad je zatrudnjela s njim, otac ju je prisilio da se uda. Ipak, odvojio ih je od obitelji i smjestio u trošnu kućicu daleko od imanja.
Jednog dana, pradjed je došao posjetiti unuku, donio joj poklone i hranu. Sjedili su za stolom i pili čaj, a on je rekao:
— Ti si grozan zet! Kuća ti je ruševina, a mi ovdje sjedimo i smrzavamo se!
— Sad ćete se ugrijati, dragi tast – odgovorio je Silantij i počeo se oblačiti.
— Nemoj ići u šumu, smrznut ćeš se! Srce mi govori da će se dogoditi nesreća! – zaplakala je supruga.
— Neka ide! Muškarac je ili nije?! – uzvratio je tast.
Silantija su pronašli tek u proljeće, smrznutog u saonicama punim drva. Naša prabaka je tada proklela svog oca. Proživjela je cijeli život voleći samo Silantija.
— Vidiš, Šuro, znači da ti je tvoj pradjed pomogao. To znači da ćeš dugo i sretno živjeti!
Od toga dana, Šura gleda pradjedovu sliku i kaže:
— Hvala ti, djede! Nikada te neću zaboraviti.
