Tog dana je konačno odlučila da mora napustiti svog muža. Nije ju bilo briga što je nitko neće podržati. Prijatelji i poznanici smatrali su njihovu obitelj savršenom – vrijedan muž, troje djece koji već studiraju na fakultetima, veliko gospodarstvo. Kako je Ana mogla jednostavno ostaviti sve to? I zašto bi?
Kad je spakirala svoje stvari, muž je bio na poslu. Djeci je sve ispričala, ali oni su bili u šoku i nisu je podržali.
No, žena se napokon osjećala slobodno i znala je da je pred njom sreća.
Jedne večeri, još prije nego što je donijela odluku, u trgovini je srela starog prijatelja.
Bili su nerazdvojni još od nižih razreda, ali sa svojih osamnaest godina Saša se odselio i izgubili su kontakt. Nakon toliko godina razdvojenosti, nisu mogli izgovoriti ni riječ. Samo su se gledali i smiješili.
To je bio sudbonosni susret. Dugo su sjedili na klupi i pričali o svemu što im se događalo u životu.
Tada je Ana shvatila da više ne želi živjeti sa svojim mužem. Bila je za njega poput sluškinje – donesi, podaj, ne smetaj.
A i djeca su je zvala samo kad im nešto treba.
Dugo se nije osjećala tako sretnom kao u razgovoru sa Sašom.
Jednostavna komunikacija otvorila joj je oči na njezin sadašnji život.
Ispričala mu je koliko je nesretna. Ana je bila umorna od takvog života.
A on je brzo pronašao rješenje – neka ode s njim u drugi grad.
Tamo ima stan, dobar posao, a moći će naći i njoj neki posao kako joj ne bi bilo dosadno kod kuće.
Ana je bila neodlučna: kako ostaviti cijeli svoj život zbog nepoznatog?
Ali onda se prisjetila koliko su bili zaljubljeni, kako se Saša o njoj brinuo i obećao da će je oženiti.
No, bolest njegove majke sve je promijenila i morao je otići raditi u inozemstvo.
Kad je spakirala stvari i napustila kuću, muž ju je navečer nazvao: htio je znati gdje je i zašto nema pripremljene večere.
Ali ona se samo nasmijala i prekinula poziv.
Osjećala se kao da joj je ponovno dvadeset godina.
Saša se brinuo za nju, zabranjivao joj da rano ustaje – mogla je spavati do osam.
Svako jutro pripremao je kavu s tostom i rado razgovarao s njom za doručkom.
Večeru su pripremali zajedno.
Ponekad je Ana htjela iznenaditi svog voljenog i smišljala neka posebna jela.
On je uvijek bio oduševljen i govorio joj da je trebala raditi u profesionalnoj kuhinji.
Kod kuće nikad nije čula da je hrana ukusna, čak ni jednostavno „hvala“ nije se često izgovaralo.
Ana se stalno trudila svima ugoditi, a na kraju joj nije ostajalo vremena za sebe.
Jela bi tek nakon svih, i to samo ako bi nešto ostalo.
Svaki dan je morala ići u trgovinu i nositi teške vreće.
A još je trebala brinuti o gospodarstvu – čistiti kod svinja, hraniti sve, nositi vodu, raditi u vrtu kako bi imali dobar urod.
Kad im se perilica rublja pokvarila, posla je bilo još više.
Nitko nije obraćao pažnju na to koliko joj je bilo teško.
Sada više nije bila robinja, već je uživala u svakom danu.
Čak je i mlađe izgledala jer je napokon imala vremena za sebe.
Ana je prvi put u životu napravila lijepu frizuru i manikuru.
Saša ju je odveo u trgovački centar kako bi kupila novu odjeću.
Osjećala se neugodno.
Željela je odabrati nešto jeftino i brzo otići, ali njezin voljeni joj nije dopuštao ni da pogleda cijene.
Rekao je da uzme sve što joj se sviđa.
Saša joj čak pomaže u čišćenju i uvijek pere suđe jer ne želi da joj se manikura pokvari.
Za njega je kućanski posao zadovoljstvo; voli kada je oko njega uredno i spreman je tome posvetiti vrijeme.
Nije ga trebalo moliti stotinu puta – sve bi učinio sam jer zna i umije.
Isprva je Ani bilo neobično što ima toliko vremena za sebe.
Ali sviđao joj se njezin novi život, u kojem više nije bila robinja, nego voljena žena.
