Moja kći Lera od prvog je razreda bila veća i snažnija od svih svojih vršnjaka. Nije bila debela, ali imala je vrlo čvrstu i mišićavu građu. Od početka se izdvajala među svojim vršnjacima.
Ako uzmemo u obzir da je cijelo ljeto trčala po dvorištu s dečkima iz susjedstva, umjesto da se igrala lutkama s prijateljicama, mnogi dječaci su se čak bojali prići joj. Znala je obraniti samu sebe, pa nikada nije dolazila k meni sa žalbama.
Ponekad me podsjećala na nekog poznatog hrvača. Nadala sam se da će s pubertetom, hormonskim promjenama, moja djevojčica postati obična tinejdžerica i prerasti to. Liječnički pregledi nisu pokazali nikakve zdravstvene probleme.
Svi u našoj obitelji su krupni. Nismo ružni, niti debeli. Samo smo krupniji od prosjeka. Nitko u našoj lozi, ni s moje ni s muževe strane, nikada nije bio mršav.
Nisam mogla ni pomisliti da bi u školi moglo biti problema s Lerom. U vrtiću se nikada nitko nije žalio na nju – nikoga nije povrijedila. Svi su je voljeli zbog njezine dobrote i blagog karaktera.
Ali kad je krenula u školu, sve se promijenilo.
Nakon nekoliko mjeseci ušla sam u njezinu sobu i zatekla je u suzama.
– Mama, zovu me debelom! Kažu da jedem samo slatkiše! A ja uopće ne volim slatko! Ne žele me prihvatiti. Uopće!
– Lero, djeca nisu baš poznata po pameti i mudrosti. Još nisu naučili vidjeti tvoju unutarnju ljepotu i cijeniti tvoj oštar um – nježno sam joj pokušala objasniti.
Tada još nisam shvaćala da sam joj odmah trebala reći kako djeca često znaju biti okrutna i da se neki od njih potvrđuju ponižavanjem drugih.
Nekoliko mjeseci kasnije, pozvali su me kod ravnatelja škole.
S osjećajem krivnje otišla sam tamo, ne znajući što očekivati.
Ravnateljica je odmah počela s optužbama:
– Ana Gavrilovna, što se ovdje događa? Vaša kći je udarila sina generala u nos! Možete li zamisliti kakav će skandal izbiti?
– Razumijem – promrmljala sam, iako zapravo nisam mogla shvatiti kako je moja djevojčica uspjela udariti, i to u nos, pravog malog „muškarca“.
Naređeno mi je da ujutro dođem u Lerinu učionicu, gdje su nas trebali javno osuditi.
Sljedećeg jutra krenule smo prema školi u potpunoj tišini.
– Mama – rekla je Lera – sve bi bilo u redu da je vrijeđao mene. To bih razumjela, Igroš je glupan. Ali on je napao Slavka! A Slavko je plašljiv i nesiguran, ne zna se braniti.
– Lera! Prestani štititi sve oko sebe! Vidiš kako smo zbog toga sada u problemima!
Ušli smo u učionicu, ja sam sjela u zadnji red. Djeca su me znatiželjno promatrala i šaptala među sobom. Poželjela sam propasti u zemlju.
Tada su u učionicu ušli Igroševa majka, žena generala, a iza nje se kotrljao sam general.
Iza njih je išao Igroša, nalik tužnom rakunu.
Ispod oka mu se vidjela modrica, a nos mu je jasno bio pogođen.
– Tko je slomio nos mom sinu?! – povikala je njegova majka.
– Ja! – ustala je Lera i glasno odgovorila.
Svi u učionici, uključujući i učitelje, utisnuli su se u stolice.
General je oštro pogledao Leru, a zatim osudio svog sina pogledom.
– Pa ti si odlučio tući se s djevojčicama? Razgovarat ćemo kod kuće!
Nije imalo smisla objašnjavati da ga je Lera vještim potezom poslala preko svih klupa, braneći pravdu.
Majka dječaka je pokunjeno izišla za mužem.
A Slavko je još dugo zahvaljivao mojoj kćeri i nosio joj torbu do kuće.
Vjerojatno je već tada odlučio da će je jednog dana oženiti.
