Tamarin sin došao je kod nje na nekoliko dana. Radio je u velikoj kompaniji, ali Tamara nikako nije mogla zapamtiti njegovu poziciju. Brzo je pojeo juhu, pojeo kotlete, malo porazgovarao s majkom i otišao spavati. Puno je radio, pa se jako umarao.
Tamara je gledala svog usnulog sina i nije se mogla dovoljno nasititi sreće. Jer njega moglo i ne biti.
Tamarin život u djetinjstvu bio je težak. Živjeli su s roditeljima u maloj sobi u domu. Uvijek su hodnicima trčala djeca, stalno su bile svađe sa susjedima – tko je pojeo čiju pitu u kuhinji ili tko je zaboravio ugasiti svjetlo u toaletu.
Imali su susjedu, dobru ženu, tetu Katju. Ali ona je u domu živjela privremeno, dok joj se stan renovirao.
Za to vrijeme jako se vezala za malu Tamaru.
Kad je Tamara krenula u školu, često je poslije nastave posjećivala tetu Katju. Bila joj je kao baka.
Tamara je rasla, ali nije bila ljepotica. S dečkima joj nikako nije išlo. Već je imala 26 godina, a još uvijek nije imala ozbiljnu vezu.
Majka je počela vršiti pritisak na nju:
– Zar te trebam uzdržavati do starosti? Kada ćeš već jednom pronaći normalnog muža i odseliti se?
Muž se našao – bio je to vozač autobusa, Borja.
Nije bilo ljubavi među njima, jednostavno je Borji bilo zgodno, a Tamara se nadala da će joj biti spas.
Borja je Tamaru viđao samo kad je to njemu odgovaralo – kad je htio, zvao ju je, kad nije, tjerao ju je od sebe.
Tamara je shvaćala da to nije normalno, ali nije imala izbora.
Onda je saznala da je trudna. Ali Borju dijete nije zanimalo.
Kod kuće su svi loše reagirali, čak i njezin stariji brat.
– Nama ni sada nema dovoljno mjesta, a ti si još i zatrudnjela! – vikala je majka.
Cijela obitelj inzistirala je na pobačaju.
Tamara je otišla na ginekološki pregled. Kad je izašla iz ordinacije, sjela je na klupu ispred bolnice i počela plakati.
U tom trenutku pokraj nje je prolazila teta Katja.
– Što ti se dogodilo? Jesi li teško bolesna?
Tamara nije mogla ništa objasniti kroz suze.
Teta Katja ju je odvela kod sebe, smirila je i saslušala.
– Ako želiš zadržati dijete, rodi ga. Preseli se kod mene, zajedno ćemo živjeti. Vidiš da nemam svoju obitelj, a tako bih voljela brinuti se o malom djetetu. A kad ostarim – ti ćeš paziti na mene.
I tako su i učinile.
Majka i cijela rodbina počeli su proklinjati Tamaru.
Ali ona ih više nije smatrala svojom obitelji – jer su željeli da njezin sin ne ugleda svjetlo dana.
