Noću mi je nazvala mlađa sestra Viročka: — Tata više nije s nama, mama mi je nazvala, sve je gotovo. Telefon mi je ispao iz ruku, počela sam plakati, dobro da je muž bio tu, čvrsto me zagrlio i razumio. Morala sam se spremiti i otići do Viročke, ona je vrlo osjetljiva, nije se mogla nositi s tim mislima i viješću. Smatram da je naša majka kriva što Vera u 30. godini ne može napraviti ni korak bez oca ili mene. Ako treba otići u bolnicu, uvijek mora biti sa mnom, ako treba uzeti kredit, ja se pobrinem za sve dokumente. Mama je uvijek štitila Veru od nedaća života, a situacija sa mnom bila je drugačija.
Od djetinjstva sam osjećala neku hladnoću s majčine strane, zbog toga sam postala samostalna. Ali tata nas je obje volio isto, a sad njega više nema. Iako smo svi znali da tati nije preostalo puno vremena… Imao je zloćudnu tvorbu, nije se moglo ništa učiniti. Svi smo se unutra pripremali na tu tragediju. Došle smo s Verom kod mame. Ona je zagrlila Veru, privukla je bliže sebi, a mene nije ni primijetila — navikla sam se. Nakon svih tih plača, mama je rekla da je tata sve prenio na Veru.
Bilo me nije briga za imanje, nisam ni računala na to, pogotovo jer imam svoju vlastitu stan s mužem. Kada je Vera konačno zaspala, mama me pozvala na ozbiljan razgovor: — Dakle, čuvam ovaj tajnu 42 godine, više nemam snage to skrivati. Šutjela sam, samo zato što je tvoj tata to tražio, ali sada mogu reći.
Ti nisi moja prava kći. Tvoj tata je u mladosti bio s tobom, pa sa mnom… odabrao je nju, ali tijekom poroda nije izdržala i otišla na onaj svijet. Kasnije je tvoj tata došao sa tobom u rukama kod mene… — Dobro, razumjela sam sve. Bilo vam je teško čuvati tajnu 42 godine, hvala što ste bili „majka“. Sad vas neću više ometati. Ovu vijest sam primila vrlo mirno. Čak mi je bilo lakše jer mi je sve to odjednom objasnilo i razjasnilo. Sad znam zašto me „mama“ hladno tretirala. Jednog dana sam izgubila i oca i majku.
