Svako večer, vraćajući se s posla, pripremam večeru za muža, sjedam za stol i čekam ga. On dođe, pitam ga kako je prošao dan, sve mi ispriča. Nakon što pojede, ustaje sa stola, nogom pomiče stolicu, briše se kuhinjskom krpom, odlazi, opušta se ispred televizora i počinje glasno uključivati i prebacivati kanale, istovremeno glasno komentirajući sve što vidi. Ja u tom vremenu čistim, perem posuđe, pripremam polugotove obroke za sljedeći dan i sjedam za stol – smišljajući sebi nove aktivnosti da ne vidim i ne čujem muža.
On mi je odvratan. Zaposlim se tako da se ne sretnem s njim u kući prije nego zaspi. Onda ja idem spavati, smještena na svojoj strani kreveta. Ako imam nesreće i muž je u romantičnom raspoloženju, samo isključim svoj mozak i pokušavam se apstrahirati od stvarnosti.
No, još prije pola godine voljela sam svog muža… Tog dana se vraćao kući nakon tjedne odsutnosti. Odlučila sam mu prirediti iznenađenje: kupila sam lijepi buket i otišla na kolodvor – dočekati ga.
Već sam zamišljala kako ću ga zagrliti, zajedno ćemo otići kući i sve će biti kao prije, ali ništa više neće biti kao prije… Trčala sam prema mužu, ali druga žena me prešla i bacila se u njegove ruke koje su bile upravo za nju otvorene. Meni, naravno, nisu ni primijetili, a muž je toga dana došao kući jako kasno. Od tada živim, isključivši sve svoje osjećaje i emocije.
Moja prijateljica kaže da to tako treba biti, svi muškarci varaju. A ja sve trpim… Zašto to radim? Zbog djece. Ne znam hoću li moći još 3 godine živjeti ovako, ali morat ću to učiniti zbog naše djece koja još idu u školu…
