Ušli su u kuću i par je ukočeno stajao. Igor i njegova žena večerali su i već su se pripremali za spavanje, kad je na Igorov telefon stigla poruka. Telefon je ležao pored njegove žene, pa ju je pitao:
– Olena, pogledaj što tamo piše?
Kad je Olena uzela telefon u ruke, obrve su joj se iznenađeno podignule.
– Tvoj brat piše, traži da dođeš na svoje pokopavanje, sutra…
Igor je uzeo telefon od žene i sam pročitao poruku.
– Vjerojatno su to opet njegove glupe šale!
Ženja je zabrinuto pogledala Igora:
– A što ako se loše osjeća? Idemo, hajdemo.
Koliko se niste vidjeli? Tri godine? Igor i njegov brat imali su napete odnose. Od malih nogu se nikako nisu mogli slagati jer su bili previše različiti. Žena ga je ipak nagovorila da odu. Brat je vodio čudan način života. Prije pet godina njegova žena je poginula u požaru, nakon čega je Anton otišao među askete. Živio je na samom kraju sela i gotovo se nije družio s nikim. Igor je smatrala brata čudakom.
Kad su stigli do njegove kuće, primijetili su da je dvorište jako zaraslo. Anton je sjedio na trijemu i izgledao nije baš najbolje.
– Zdravo, brate, što su to za šale, je li to samo šala? – započeo je Igor.
Anton je podigao pogled prema njemu.
– Loše mi je, osjećam da neću još dugo živjeti, želio sam te vidjeti prije kraja.
Igor je sjeo pored njega, bilo mu je žao brata, prvi put nakon mnogo godina ga je zagrlio. Potom je Olena postavila stol, pili su čaj i razgovarali, odlučili su da ostanu prenoćiti u selu. Te noći Anton je preminuo. Na neki način je znao da će baš tog dana napustiti ovaj svijet.
