Ušao je mladić, s torbom iz koje je jedva virila vojna uniforma. Nakon nekoliko minuta zazvonio je telefon. Sjedili smo u minibusu.
Ušao je mladić. U civilnoj odjeći. S putnom torbom iz koje je jedva virila vojna uniforma. Glasno je pozdravio sve. Ljudi su se začuđeno pogledavali. On je sjeo kraj prozora.
A oči, oči nevjerojatno svijetle od sreće. Svi su ga gledali. Nakon nekoliko minuta zazvonio mu je telefon. I tada je ovaj putnik počeo govoriti. A cijeli minibus je zadržao dah u iščekivanju…
- Mama, čuješ, nemoj plakati?! Mama, stigao sam, čuješ! Već sam skoro doma! Za nekoliko minuta ćemo se vidjeti, mama! Mama, nemoj plakati! Dali su mi odmor na 10 dana! Mama, jako mi nedostaješ! Žene koje su bile u autobusu nisu mogle suzdržati suze. A mladić, potpuno uronjen u razgovor s majkom, nije ni primijetio sve to.
I u tom trenutku svaki je putnik razumio da, s obzirom na stanje u kojem Ukrajina živi već više od 5 godina, ovo su bila najveselija, najpoželjnija i najvažnija slova za njih oboje – majku i sina.
- Mama, nemoj plakati, stigao sam!
