No, takav način života postao je fatalan za moje dijete. Sjedamnaest godina sam se viđala s dečkom. Tada sam tek upisala srednju školu. Na posljednjoj godini razgovarali smo već o braku. Prije završetka školovanja otkrila sam da sam trudna. Moj dečko jednostavno je pobjegao u drugi grad. Njegovi roditelji odbili su mi dati njegove kontakt podatke i počeli širiti glasine kroz svoju rodbinu da sam “ostala trudna” od nekog drugog.
Moji roditelji su me izbacili iz kuće, rekavši da se ne vraćam bez muža. Druga rodbina također se okrenula protiv mene. Ostala sam potpuno sama. U tom trenutku već sam završila školu, zaposlila se, ali plaća mi je bila minimalna. Nisam mogla unajmiti stan, živjela sam u studentskom domu, jela najjeftiniju hranu.
Kako bih preživjela i rodila dijete, zbog takve hrane ili zbog nervozne napetosti, doživjela sam spontani pobačaj. Nakon što sam izašla iz bolnice, našla sam drugi, puno bolje plaćen posao. Zatim sam upisala i završila fakultet uz rad. Za to vrijeme skupila sam dovoljno novca da kupim stan. Napravila sam neku karijeru. Sada zarađujem još više. S materijalne strane potpuno sam samodostatna osoba. Ali i dalje me boli obmana, kad se sjetim svoje prošlosti i izgubljenog djeteta.
Otprilike dva ili tri mjeseca nakon toga, dečko koji me napustio u najtežim trenucima vratio se u naš grad.
Negdje je saznao moj broj telefona i sada zove, ispričava se za sve što se dogodilo sa mnom tih godina, uključujući i njegovu krivicu. Želi obnoviti vezu. Moja rodbina također pokušava obnoviti obiteljske veze koje su sami prekinuli. Doznali su da sam postigla uspjeh u svojoj profesiji, da sam kupila stan.
Nadaju se da ću shvatiti i oprostiti. Uzalud se nadaju. Nikome, ni svojoj rodbini, ni mom bivšem dečku, ni njegovoj rodbini i prijateljima, ne namjeravam oprostiti. Neka se ne nadaju.
