Isprva sam oklijevao, jer sam bio treći, ali na kraju sam pristao i otišao. Kuća je bila ogromna, a konzola za igranje potpuno nova, pa smo se smjestili i počeli igrati igre poput utrka i pucačina. Djevojka je igrala jednako dobro kao mi, a s obzirom na to da smo moj prijatelj i ja često osvajali prva mjesta u turnirima među razrednicima, bila je prava majstorica.
I tako je došao red mog prijatelja da igra protiv svoje djevojke, i odmah su počeli nježno razgovarati, a moj prijatelj je popuštao da se ona osjeća dobro, što mi je bilo odbojno. Od malih nogu sam shvatio da žene nisu uvijek iskrene. Počeo sam gledati po kući, točnije po kuhinji, a onda sam ugledao limenku kondenziranog mlijeka, kad je iz hodnika zazvučao duboki muški glas – to je bila djevojčina tata koji se vratio s posla ranije. Oni su brzo potrčali gore, a ja nisam znao kamo s limenkom kondenziranog mlijeka, pa sam je brzo stavio na kauč i potrčao prema prijatelju. Mi smo deset minuta hodali po sobi, pokušavajući shvatiti gdje da se sakrijemo dok djevojčin tata kuca na vrata.
Na kraju smo nekako uspjeli stati u ormar i čekali, nadajući se da će otići. Odjednom mi zazvoni mobitel. To je bila mama, vjerojatno je htjela znati kako sam. S obzirom na cijelu napetu situaciju, izašao sam iz ormara. – Zdravo, – pozdravio sam djevojčinu oca s blagim osmijehom, dok su oboje gledali u mene u šoku. – Da, mama, sad sam zauzet, zvat ću te kasnije, sve je u redu. – Kratko sam dao mami do znanja da nije pravo vrijeme. – Zbogom, – rekao sam sigurno i izašao iz sobe. – O, a ja idem za njim, – moj prijatelj je izašao iz ormara, a mi smo obojica, pokazavši brzinu koju nijedna gepard ni sportski automobil nisu mogli nadmašiti, pobjegli što dalje od te kuće. Još uvijek se smijemo kad se sjetimo ove priče.
