No, kako je starila, bilo joj je sve teže upravljati velikom kućom sama. Tako se postavilo pitanje – tko će otići živjeti kod bake?
Mojim roditeljima to nije bilo ni na kraj pameti. Sjajno su se osjećali u gradu, tata je radio kao zaštitar, a mama u istom uredu koji je on čuvao. Imali su miran život i nisu planirali nikakve promjene. Moja sestra je bila udana i živjela je sa mužem u gradu. I mladenci nisu htjeli u selo.
U to vrijeme imala sam dvoje male djece. Sinu je bilo 5 godina, a kćeri 3, ali bilo mi je jako žao bake, nisam je mogla ostaviti samu… Razgovarali smo s mužem i odlučili smo da ćemo otići živjeti u njezino selo.
Od bake do posla mog muža bilo je svega 40 minuta vožnje. Počeli smo iznajmljivati naš stan u gradu, a novac od toga ulagali u bakinu kuću. Provodili smo plin, napravili dobar WC, preuredili kupatilo, postavili ogradu. Baka, iako je bila starija, uvijek mi je pomagala s djecom, išla je s njima na rijeku.
Svaki vikend smo obitelj izlazili u šumu na ribolov. Ali nakon 5 godina bake više nije bilo. Doslovno sljedeći dan nakon pogreba, muž sestre je bezobrazno pitao: – Pa kako ćemo dijeliti kuću? Kakva drskost… Još prvog godine kad smo se preselili kod bake, ona je meni darovala kuću. Nismo planirali prodavati kuću, nama je ovdje dobro. Kad je sestra saznala da je kuća samo moja, počela je vikati.
Ostala sam bez riječi. Srećom, moj muž im je jasno i oštro objasnio da nemaju nikakvo pravo na kuću, pa neka odu. Sestra još uvijek širi o meni tračeve i prlja mi ime iza leđa. A mama stalno pokušava uvjeriti mene da prodam kuću i podijelim novac, što sigurno neću učiniti.
