U našoj firmi imamo jednog dobrog momka, Kešu. U njegovoj karijeri sve je odlično, nedavno su ga unaprijedili u zamjenika direktora, ima vlastiti stan u centru grada. Voli svoju kolekciju ploča. Samo jedno “ali”: nije oženjen i ne planira se ženiti. Iako je pokušavao.
- Imao si predivnu djevojku Oliu, gdje je ona sada? Tako uredna i smirena, upravo ono što ti treba.
- Olya je pokušavala preseliti kod mene.
- Pa, naravno, već godinu dana ste zajedno. Niste djeca, ti imaš 37 godina. A njoj je želja osnovati obitelj, imati djecu.
- Samo nisam spreman da živimo zajedno. Treba bolje upoznati osobu.
- A prošle godine, dok ste bili zajedno, nisi je upoznao?
- Možda nisam dovoljno… ona se naljutila i otišla.
Imao je još jednu djevojku, Karinu. Lijepa brineta, vrlo domaćinska, dobro kuhala, prilično odlučna žena. Odmah se preselila kod Keše. Isprva su živjeli mirno, Keša se navikao na pomisao da nije više sam u stanu. Samo što je Karina imala psa, a za Kešu je bilo važno da nitko ne dira njegovu kolekciju ploča. Bojao se da će pas pomaknuti stalak s pločama.
Zbog toga su se posvađali i rastali. Keša je s mnogim ljudima pokušao izgraditi odnos, ali na putu do obiteljskog života uvijek su stajale ploče. Njegove svete ploče, koje su bile vrednije od perspektive stvaranja vlastite obitelji, djece, obiteljskog doma. Ne, za Kešu je vlastiti komfor bio puno važniji.
- Pa razumiješ, godine prolaze, kasnije nećeš naći ženu koja će ti roditi dijete.
- Pa zašto mi to treba, nisam ni sam.
- Naravno, tu su tvoje ploče.
- Ne, imam posao, prijatelje, putovanja… pa, i omiljene ploče.
- Znaš, Kešo, proći će još nekoliko godina i požaliti ćeš što nisi na vrijeme stvorio obitelj.
