Živim u Češkoj. Vozim se na posao po odličnim cestama u izvrsnom autobusu s mekanim sjedalima koji uvijek dolazi prema voznom redu, pa mogu planirati svoj raspored.
Živim u zemlji u kojoj 60% stanovništva ne ide u crkvu i smatraju se ateistima, ali Češka ima naprednu automobilsku industriju i nekoliko svjetski poznatih marki. Na poslu od mene ne traže da pišem izvještaje i ispunjavam “liste samoocjena”, ne moram prolaziti atestaciju i natjecati se s kolegama za napredovanje. Po prvi put imam vlastitu učionicu i divne učenike koje volim. Ulice u mom gradu zovu se “Lipova”, “Školska”, “Kurortna” i glavna trg. Navečer mogu otići s posla i ne bojati se.
S užitkom otkrivam glazbu čeških skladatelja, kako onih koje sam poznavala ranije, tako i onih koje ranije nisam poznavala. Mogu nekoliko puta godišnje ići na seminare, radionice, potpuno dobrovoljno prolaziti usavršavanje, jer moj posao sve to financira. Naših sjednica učiteljskog vijeća prolaze veselo i uz šale. Mogu hodati po ulici i nepoznati školarac mi može reći “dobar dan”.
Dobivam plaću koju nikada ne bih dobila u Ukrajini i moje obrazovanje je cijenjeno. Imam mogućnost putovati, što nikada ne bih mogla u Ukrajini. Moje dijete konačno s užitkom ide u školu. Živim u kući s čistim hodnikom, toplim zidovima, reguliranim grijanjem u svakoj sobi i prekrasnim pogledom kroz prozor. Oborinske vode ovdje idu direktno pod zemlju, a plinske cijevi su skrivena u zidovima.
Živim u zemlji u kojoj odvajaju otpad i oko kontejnera je čisto, ne miriši na smeće. Ne moram svaki mjesec uzimati očitanja brojila ili puštati komunalne radnike u stan. Svi obračuni obavlja dobavljačka tvrtka i sama izračunava razliku. Znam da, ako nešto krene po zlu, hitne službe stižu za nekoliko minuta i pomažu mi.
U Ukrajini me progonila depresija zbog – niske plaće, – stalnog osjećaja da nekome smetam, – nemogućnosti priuštiti si lijepe stvari, – nemogućnosti otići kamo želim, – razbijenog asfalta u mom dvorištu i loših cesta, – pokvarenih i starim minibusova, – stalnog drskog ponašanja oko mene, – zelenih od plijesni zidova moje kuće, na koje je curila voda iz zahrđale oluke, – potrebe da ponekad idem u različite kancelarije, – loših školskih ocjena mog sina i njegove kategorične nesklonosti ići u školu, – nemogućnosti obraniti istinu na sudu, – osjećaja nezaštićenosti.
Kažu nam: nije važno gdje živiš, jer u svaku zemlju nosiš sebe. Pa zašto ovdje, konačno, osjećam da sam čovjek? I jako mi je žao što ljudi u mojoj domovini moraju svakodnevno boriti se s raznim okolnostima i rješavati probleme koji nikako ne vode do sreće, umjesto da organiziraju svoj život oko sebe.
