Hanni je preostalo još malo života, pa je odlučila ispričati svojoj djeci povijest njihovog dolaska na svijet.
Ova priča nije bila o tome odakle dolaze djeca. Sin i kći već su to davno znali, jer su već sami postali roditelji. Priča koju im je ispričala bila je mnogo zanimljivija. Hanna i Nazar su se vjenčali kada su oboje imali po 18 godina.
Bili su vrlo mladi i strašno zaljubljeni. Sanjali su da će imati barem dvoje djece. No, godine su prolazile i Hanni nikako nije uspijevalo zatrudnjeti.
Tada nije bilo tehnologija poput onih koje imamo danas, pa je nesreća imala samo jedno objašnjenje: “Bog im nije dao djecu.” S vremenom su se pomirili s tim i nastavili živjeti dalje. Bavili su se poljoprivredom i s vremenom su postali imućni ljudi. Jednog dana Hanna je išla pomuziti kravu i začula neku galamu iza šupe.
Čim je ušla iza šupe, ugledala je veliki koš u grmlju u kojem je ležalo dojenče. Pored njega je bila poruka: “Molim vas, pobrinite se za moju kćer.” Nije mogla ostaviti to dijete. Hanna je bila premlada da bi bila majka. Njezin muž bio je presretan zbog kćeri.
Po građi tijela Hanna je bila punija i nitko ne bi ni pomislio da nije trudna. Djete su registrirali kao svoje i postali potpuna obitelj. A godinu dana kasnije, na istom mjestu pronašli su i dječaka. Sada su već imali dvoje djece.
Dječak i djevojčica bili su slični i nitko ništa nije sumnjao. Djecu su odgajali kao svoju. Nisu ni sumnjali da Hanna i Nazar nisu njihovi biološki roditelji. Nazvali su ih Viktor i Viktorija. Kasnije su išli u školu, pomagali roditeljima u gospodarstvu i veselili ih svojim uspjesima. Kada su odrasli, Hanna im je ispričala zanimljivu priču. Djeca su bila iznenađena, ali su i dalje voljela svoje roditelje. Zahvalili su im na svemu što su učinili.