Anna Petrovna sjedila je na klupi u bolničkom parku i plakala. Danas je napunila 70 godina, ali ni sin ni kći nisu došli, nisu je ni čestitali. Istina, susjeda iz sobe, Evgenija Sergejevna, čestitala joj je i čak joj darovala mali poklon. A i medicinska sestra Masha ponudila joj je jabuku u čast rođendana. Dom za starije bio je pristojan, ali osoblje je uopće bilo ravnodušno.
Naravno, svi su znali da su ovdje starci koje su djeca dovezla da prožive svoje godine, jer su im postali teret. I Anna Petrovna je došla ovdje kad ju je sin doveo, govoreći da treba odmoriti i liječiti se, a zapravo je samo smetala njegovoj snahi. Jer stan je bio njezin, a kasnije ju je sin nagovorio da napiše darovnicu na njega. Kad ju je zamolio da potpiše papire, obećao je da će živjeti kao i prije, ali u stvarnosti je bilo drukčije – cijela je obitelj odmah uselila k njoj, i počeo je rat s nevjestom. Nevjesta je bila stalno nezadovoljna, nije dobro kuhala, ostavljala je prljavštinu u kupaonici i mnogo toga drugog. Sin se isprva zauzimao, ali je kasnije prestao i počeo vikati i na nju. Tada je Anna Petrovna primijetila da su počeli nešto šaptati, a kad god bi ušla u sobu, naglo su šutjeli.
I jednog jutra sin je započeo razgovor o tome da bi ona trebala odmoriti i liječiti se. Majka mu je, gledajući ga u oči, gorko pitala:
- „Da me daješ u dom za starce, sine?“
On je pocrvenio, počeo se nervozno kretati i ispričavajući se odgovorio: - „Što pričaš, mama, to je samo sanatorij. Leći ćeš mjesec dana, pa ćeš se vratiti kući.“
Doveo ju je, brzo joj dao da potpiše papire i žurno otišao, obećavši da će uskoro doći. Samo je jednom došao: doveo dva jabuka i dva naranče, pitao „Kako si?“ i, ne čekajući odgovor, negdje požurio.
I tako je ona tu već drugi godinu dana.
Kad je prošao mjesec i sin nije došao, nazvala je kućni telefon. Odgovorili su nepoznati ljudi, a ispalo je da je sin prodao stan i sada nije bilo poznato gdje ga tražiti. Anna Petrovna je nekoliko noći plakala, no znala je da je neće vratiti kući, pa nije imalo smisla plakati. Najveća joj je žalost bila što je zbog sreće sina uvrijedila svoju kći. Anna je rođena na selu. Tamo se i udala za svog školskog prijatelja Petra. Imali su veliku kuću, gospodarstvo. Živjeli su skromno, ali nisu gladovali. A onda je susjed iz grada došao u posjet roditeljima i počeo Petru pričati kako je dobro živjeti u gradu. Ispostavilo se da je u pravu: dobra plaća, odmah se daje stan.
Petar se oduševio, rekao je da idu, pa su sve prodali i preselili u grad. Što se tiče stana, susjed nije lagao, odmah su dobili stan. Kupili su namještaj i starog Zaporozeca. Na tom je Zaporozecu Petar imao nesreću. U bolnici je preminuo drugi dan.
Nakon pogreba, Anna je ostala sama s dvoje djece. Da bi ih prehranila i obula, navečer je morala čistiti hodnike. Mislila je da će djeca kad odrastu pomoći, ali nije bilo tako. Sin je upao u loše društvo, morala je posuđivati novac da ga ne bi poslali u zatvor, a kasnije je dvije godine otplaćivala dugove. Zatim se kći Dasha udala, rodila dijete. Do godine dana sve je bilo u redu, ali onda je sin često počeo obolijevati. Morala je napustiti posao da bi mogla ići s njim po bolnicama. Liječnici nisu znali što mu je.
Kasnije su mu dijagnosticirali bolest koju liječe samo u jednom institutu. No tamo je bila velika lista čekanja. Dok je kći putovala po bolnicama, muž je otišao od nje, srećom, ostavio joj je stan. I tako je u bolnici upoznala udovca, čija je kći imala istu bolest.
Svidjeli su im se i počeli su živjeti zajedno. Nakon pet godina, on je obolio, a za operaciju je bilo potrebno puno novca. Anna je imala novac i željela ga dati sinu za prvi polog za stan. No kad je kći zamolila za novac, bilo joj je žao trošiti ga na tuđu osobu, jer je njezinom sinu novac bio potrebniji. Odbila je. Kći se jako naljutila na nju i na rastanku joj je rekla da više nije njezina majka i da se ne smije obratiti kad bude teško.
I tako već 20 godina nisu razgovarale. Muž je bio izliječen, a oni su s djecom otišli živjeti negdje uz more. Naravno, da je mogla nešto vratiti, Anna bi to napravila drukčije. Ali prošlost se ne može vratiti.
Anna je polako ustala s klupe i tiho krenula prema domu. Odjednom je čula:
-
„Mama!“
Srce joj je zakucalo. Polako se okrenula. Kći. Dasha. Koljena su joj klecala, jedva je stajala, ali kći je dojurila i poduprla je. -
„Napokon sam te našla… Brat nije htio dati adresu. Ali prijetila sam mu sudom da je nezakonito prodao stan, pa je odmah popustio.“
S ovim riječima ušle su u zgradu i sjele na sofu u hodniku.
- „Oprosti mi, mama, što se nisam dugo javljala. Isprva sam bila ljuta, a onda sam sve odgađala, bilo me sram. A prije tjedan dana ti si mi sanjala. Kao da hodaš po šumi i plačeš. Ustala sam i osjećala sam se tako loše. Ispričala sam se mužu, a on mi je rekao da idem i pomirim se. Došla sam, a tu su bili nepoznati ljudi, ništa nisu znali. Tražila sam adresu brata i našla je. I sad sam tu. Spremi se, ideš sa mnom. Znaš li kakvu kuću imamo? Veliku, na obali mora. A muž mi je rekao, ako ti bude loše, odvest ću te k sebi.“
Anna je zahvalno prigrlila svoju kćer i zaplakala. Ali to su bile suze sreće.
