Kada sam rodila dvoje djece, mislila sam da će me barem oni brinuti u starosti. Jer cijeli sam život posvetila odgoju kćeri i sina. I prevarila sam se, jer sada, kada sam oboljela i potrebna mi je pomoć, jer se sama ne mogu brinuti za sebe, nitko od njih nije želio odvesti me k sebi i brinuti se o meni. I to je jako teško — znati da nisi potrebna svojoj djeci…
Odgojila sam ih sama. Muž je umro kad je naš sin došao na svijet, a tada smo već imali i kćer. Radila sam na dva posla da im mogu omogućiti sve što im treba. Svakom sam dala obrazovanje. I to ne bilo kakvo, nego visoko. Kći je diplomirala dizajn, a sin inženjering. Oboje su našli dobre poslove. Dok sam bila zdrava, uvijek sam im pomagala s djecom. Imam dva unuka: Mihajla, sina kćeri, i Andriju, sina sina. Vozila sam dječake na aktivnosti, vodila ih iz škole.
Često su ostajali kod mene. No, jednom me iznenada zaboljelo na ulici. Stavljena sam u bolnicu. I tu su djeca pokazala svoje pravo ponašanje prema meni. Kći me posjetila samo jednom cijelo vrijeme, a sin je uspio samo nazvati.
Otpustili su me iz bolnice nakon tjedan dana i rekli da se ne umaram, ali tada su mi djeca donijela unuke. A s njima znaš kako je: igraju se, pa treba pripremiti ručak, pa ih odvesti na igralište. Nakon dva mjeseca stanje mi se pogoršalo. Zamolila sam sina da me odveze na pretrage, ali on je stalno bio zauzet, pa sam morala naručiti taksi. Za mirovnicu, to su veliki troškovi.
Vrijeme je prolazilo, a jednom nisam mogla ustati iz kreveta. Nazvala sam kćer, ali bila je na poslu i savjetovala mi da pozovem hitnu pomoć. Odvezli su me u bolnicu. Od tada ne mogu hodati. Bolnica je mojim djeci objasnila da me ne mogu ostaviti samu i da mi treba njega. U kući su se kćer i sin dugo svađali tko će me uzeti k sebi.
Kći je donosila argumente da ima malu stan i da nema zasebnu sobu za mene. Sin joj nije popuštao i odgovarao je da, iako ima veliki stan, njegova žena čeka dijete i vjerojatno neće pristati na preseljenje svekrve. Bilo mi je tako sram što sam živjela cijeli život i nisam zaslužila suosjećanje od svoje djece.
Prekinula sam ih i rekla im da oboje odu! Ne želim vidjeti nijednog! Savršeno ću se snaći sama i neću biti njihov teret. I otišli su. A ja sam ležala i plakala u jastuk. Kako je to moglo dogoditi? Kako su se od voljene djece pretvorili u egoiste? Jesam li ih ja tako odgojila? Cijelu noć nisam mogla spavati. A kad je došao jutro, bila sam u vrlo lošem psihičkom stanju. Čula sam kako su se otvorila vrata — i prepala sam se.
Ispostavilo se da su djeca otišla jučer i stan je cijelu noć bio zaključan. A ja nisam mogla ustati. Došla je susjeda s prvog kata, dobra mlada žena koja je sama odgajala kćer. Htjela je doći da me posjeti. A meni je bilo tako žao da sam joj sve ispričala. Ponudila mi je svoju pomoć, ali ako nisam potrebna vlastitoj djeci, kako bih mogla prihvatiti pomoć od nekog stranog? No, susjeda je bila uporna. Donijela mi je hranu i pripremila čaj.
Od tada ta samohrana majka brine o meni, a ja joj dajem polovicu svoje mirovine. Ona za to kupuje hranu i priprema obroke. Ostali novci idu za režije i druge potrepštine. Sada moj život u potpunosti ovisi o tuđoj osobi, a mojoj vlastitoj djeci nije ni najmanje stalo kako je njihovoj majci. Zovu rijetko, a s olakšanjem saznaju da netko brine o meni. Nikad nisam pomislila da ću na kraju života doživjeti ovakvu izdaju, a još od sina i kćeri. Odgojila sam nezahvalnu djecu.
