Svetlana je iz ženske konzultacije išla kući, potpuno promijenjena. Treće dijete nikako nije bilo u njihovim planovima. Uljanka je već bila srednjoškolka, Maksim također već školarac, a sada je došla ova iznenađenja. Kao što je predviđala, kod kuće je nastao pravi kaos. Igor je bio kategoričan.
-
Ne, ne i još jednom ne! Odmah idi na pobačaj!
-
A možda bismo ipak zadržali dijete? – neodlučno je rekla Svetlana.
-
Pa, stvarno. – Zar ne razumiješ? Rekao sam sve! A jesi li pomislila kako ćemo živjeti u jednoj sobi “hruščovki”? I još s Uljankinim psom! Nekada smo djevojkama darivali cvijeće, parfeme, a sada je postalo moderno donositi mačiće ili pse na rođendane. I ne možeš ih se riješiti jer je to živo biće.
-
Žao ti je izbaciti psa, a svoju dijete bi ubila bez problema? – obrisala je suze žena.
-
Dosta, ženo, tema je zatvorena! Pobačaj i samo pobačaj.
Svetlana je zaspala tek iza ponoći, a teške misli gušile su njenu dušu. S jedne strane, muž ima pravo: godina za godinom, Uljanka i Maksim će odrasli, bit će im tijesno u toj “rukavici”. S druge strane, kako se nositi s teškim grižnjama savjesti za ubojstvo djeteta? I tako je ona već prešla rijeku u svom rodnom selu.
Okrenula se prema obali i vidjela Djevicu Mariju koja ju je gledala. Probudila se mokra od hladnog znoja, a cijelo biće je ispunila neka nebeska blagost. “Hvala ti, Majko Božja,” šaptala je Svetlana. “Sada znam što moram učiniti.”
A ujutro je, “kratko, snažno i strašno”, rekla mužu:
- Daj, Igore, novac. Idem ubiti naše dijete.
Muškarac je iz novčanika izvadio potrebnu sumu, a Svetlana je izašla iz kuće. Na noć je stavila pelenu na svoju polovicu kreveta, popila neke pilule i tiho uzdahnula držeći se za trbuh. A sljedeći dan Igor je otišao na službeni put, i sve je bilo na svom mjestu.
Ti službeni putovi, koje je ranije toliko mrzila, sada su je spasili. No, ako se na najdubljoj polici u ormaru može sakriti haljina od tuđih očiju, onda se stanje žene koja čeka dijete ne može sakriti ispod te haljine. Igor je odmah primijetio da nešto nije u redu jer je žena imala okrugle obline.
Ipak, jednom je primijetio:
-
Ti si se, Svetlana, počela debljati. Možda bi jela manje. Ili bi počela raditi neke vježbe?
-
Pa bavim se, bavim. Samo ne vježbama, već svim kućanskim poslovima. A tko zna, možda će mi netko i ustupiti mjesto u javnom prijevozu.
-
Zašto te tako tretiraju, kao trudnicu? – primijetio je Igor, kao da je bila šala. A kad više nije bilo moguće sakriti, Svetlana je priznala. Prvo djeci. Oni, kad su saznali da će dobiti sestru, skakali su od radosti skoro do stropa. I navečer su prvo stavili tatu pred gotov čin.
Igor je stajao kao ukopan.
-
A kako? Ti si me prevarila? Nisi obavila pobačaj, a mjesecima si glumila, kao glumica?!
-
Nisam obavila, jer nisam mogla podnijeti tu grižnju savjesti – smireno je odgovorila Svetlana, gladeći svoj okrugli trbuh. – Viči, udari me, radi što hoćeš, ali sada je kasno da nešto mijenjam.
Za mamu se zauzela Uljanka:
- Mi ćemo u svemu pomoći. Tata, ostavi mamu na miru, ne može biti pod stresom.
Polako je oluja ljutnje utihnula, i nastala je potpuna tišina. Pa, stvarno, što su mogli učiniti? A na jesen je na svijet došlo malo čudo, s bijelim kovrčavim kosama i plavim očima. Kada je Igor prvi put vidio tu malu sreću, suznih očiju je rekao:
- Oprosti mi, budalo. Tada sam bio u tisuću pogrešan i hvala ti što me nisi poslušala.
Sada Igor ne može zamisliti svoj život bez svoje omiljene nestašne Irinke, koja će uskoro krenuti u školu. Narodna mudrost kaže: “Kad Bog daje dijete, daje i na dijete.” Obitelj ne živi u luksuzu, ali ni ne pati od neimaštine.
Svetlana i Igor rade. Uljanka će uskoro napustiti roditeljski dom, koji sada ima tri sobe. Svetlana je uvjerena da ne bi bila sretna u životu da je tada pristala na griješan postupak. Bilo bi joj teško živjeti s tim teretom na duši. Žena vjeruje da je nebeska zaštitnica, koja joj je jednom došla u san, štiti njezinu obitelj i pomaže u svemu.
