Glaša je bila čudna na licu, točnije, potpuno neprivlačna. Imala je rijetku kosu, iz koje nije bilo moguće napraviti normalnu pletenicu ili rep. Obrve i trepavice su bile bijele, tako da se gotovo nisu vidjele. Sama Glaša bila je blijeda, a još su joj se pojavili pjege koje su izgledale kao prljave točkice. A ime joj je bilo staromodno – Glaša. Tako ju je mama nazvala po svojoj baki, a djevojčica se sramila svog imena, a i u školi su svi zadirkivali, smišljali nadimke. Svi su smatrali da je njihova obveza reći Glaši da nije lijepa.
Stara susjeda joj je govorila:
“Sve djevojke sjede na klupi s dečkima, a ti, Glaša, uvijek sama… to je jasno, Bog te nije obdarovao ljepotom.”
Glaša je školu završila kao siva miša. Nije našla prijateljice, nije imala nikakve veze. Upisala je fakultet. Tamo su se njezini kolege već prestali smijati njezinom izgledu, ali nitko nije želio s njom komunicirati. Jednog je dana Glaša šetala parkom. Prišao joj je pas, vidjelo se da pas pokušava nešto pokazati i pozvati je za sobom.
Glaša je potrčala. Pas ju je odveo do grma, gdje je ležao njegov vlasnik – zgodan muškarac, kojemu je bilo slomljeno pola lica i iskrivljena ruka. Glaša je pozvala hitnu pomoć, a do bolnice je otišla s psom i hitnom. Nakon pola sata, vlasnika psa – Andriju su doveli svijesti. Ispostavilo se da su ga opljačkali i još jako izudarali. Srećom, odani pas bio je tu i doveo Glašu u pomoć.
Nakon pola godine, Andrija i njegova spašiteljica – Glaša, već su se vjenčali. Glaša je odmah postala ljepša, prefarbala je kosu, naučila se lijepo šminkati.
Lice joj se potpuno promijenilo. A uz nju je trčao krzneni pas i visok, galantan Andrija. Nitko u razredu isprva nije mogao vjerovati da je to ista Glaša, koja je bila najružnija djevojčica u školi.
