Prije deset godina muž i ja smo kupili kuću u selu. Radovali smo se.
- “Ne radujte se. Uskoro će vas gosti umoriti,” nasmiješila se mama.
Nisam vjerovala njezinim riječima. A onda je počelo. Najprije je bilo strašno. Svaki vikend, svaki praznik gosti su dolazili kod nas, bez pozivnice. Naravno, svima je želja pobjeći od betona i asfalta u prirodu. Na roštilj. A ako tu ima još i krov nad glavom, sauna, rijeka u blizini, onda dolazi kao magnet. A domaćinima? Ponekad ne stignemo pospremiti za subotnjim gostima, a već dolaze nedjeljni. I dobro je ako dođu s vlastitim mariniranim mesom. A ponekad dođu s praznim rukama. Ili ponesu bocu, kao da nešto impliciraju. Kao da domaćini nemaju drugih briga osim primati nepozvane goste. A tu su još i domaćinstvo i vrt.
Izgubivši strpljenje, izjavila sam da će svi nepozvani gosti dobiti odgovor od vrata. Pravili su se da su uvrijeđeni. Ali nisu prestali dolaziti. Jednog mi je dana susjeda baba Anja rekla:
- “Tanjuš, oni dolaze i dolaze. Pa stavi ih na posao.”
“Eureka!” viknula sam. “Hvala ti, baba Anja. Ti si genij.” I počela je ljubiti po obrazima. Baba Anja samo je začuđeno treptala očima…
Prolazila je proljeće, početak poljoprivrednih radova. I prvi gosti na pragu. Svima sam dala lopate i poslala ih da prekopaju vrt. Gosti su odjednom imali hitne poslove i tiho su nestali. Nisu čekali ni na saunu, ni na roštilj. Za tjedan dana zovu drugi. Mole dopuštenje da dođu u posjet.
- “Naravno, dođite. Marinirat ću meso, muž će naložiti saunu. A vi nam možete pomoći raspršiti gnoj, imamo posla u vrtu.”
Nisu došli. Tako sam se riješila gostiju. Naravno, ne svih. Ima i onih koji dođu i pomognu s poslom. Takvi gosti su uvijek dobrodošli. Dobrodošli!
