No, ona je bila potpuno smirena – izgovorila je rečenicu koja mi se urezala u sjećanje za cijeli život!
Bilo je to navečer, a poslova je bilo napretek. Ubaciti rublje na pranje, provjeriti zadaću starijem djetetu, izraditi rukotvorinu za vrtić s mlađim, pripremiti večeru i nahraniti obitelj, namočiti grah za juhu, počistiti pijesak iz hodnika… Sasvim običan popis obaveza jedne žene – majke obitelji. Jurila sam po stanu, hvatala se sad za jedno, sad za drugo i tek kasno čula kako mi zvoni telefon.
— Mama, to je teta Svetlana! — dotrčao je moj stariji sin i pružio mi telefon.
— Sine, reci teti da sam zauzeta i da ću joj se kasnije javiti. Imam ruke uprljane ciklom.
— Nema nikakvog “kasnije”! — začula sam Svetlanin glas (sin je uključio zvučnik). — Operi ruke i odmah dođi k meni! Usput kupi nešto za popiti.
Dobro sam poznavala taj ton moje prijateljice – nešto se dogodilo i morala sam otići bez obzira na sve obaveze.
— Idem kod Svetlane! Isključi krumpir za deset minuta i ocijedi vodu! — viknula sam mužu i ubrzo već sjedila u taksiju na putu na drugi kraj grada.
— Otvoreno je! — čula sam kad sam pozvonila na vrata.
Ušla sam i, budući da me nitko nije dočekao u hodniku, odmah krenula prema kuhinji. Tamo sam se zaustavila na pragu.
Moja prijateljica sjedila je usred gomile razbijenog posuđa, kuhinjskih potrepština, prosutog čaja i kave, slomljene stolice i ormarića koji je prije visio na zidu. Potpuno smirena. U rukama je držala dvije netaknute čaše.
— Ove su preživjele! — obavijestila me kad me ugledala. Dobro je da sam ih čuvala na drugom mjestu!
Dogodilo se sljedeće: Svetlana se popela na stolicu kako bi dohvatila bilježnicu s maminim receptima s gornje police ormarića. Kada je izgubila ravnotežu i počela padati, instinktivno se uhvatila za ormarić u kojem se nalazilo posuđe i mnogo drugih stvari. Sve to se uz strašan tresak i zveket srušilo na pod i sada je ležalo u obliku krhotina.
— Jesi li dobro? — zabrinuto sam je upitala.
— Ako ne računamo to što sam dobila vrčem po glavi, onda jesam. Bio je težak. Poklon moje bivše svekrve, — odgovorila je Svetlana i protrljala glavu dlanom.
— Svetlana, što ćemo sad?! — zavapila sam, podižući nekoliko komadića s poda.
— Trebamo pronaći neke kutije, sve ovo skupiti i iznijeti u smeće. Zatim pomesti i usisati. Sutra ću zvati majstora da popravi ormarić. I kupiti novo posuđe, vidjela sam negdje tanjure na popustu.
Prijateljica me slušala s izrazom sfinge, sjedeći na ormariću i pijuckajući crno vino.
— Ana, — napokon je rekla. — Pa zašto si tako zabrinuta? Uzmi stolicu, sjedni, hajde da popijemo i porazgovaramo.
— A ti možeš tako mirno sjediti usred ovog nereda?
Svetlana je slegnula ramenima:
— A čemu panika? Koji je smisao? Sve se već dogodilo. Sad ćemo popiti vino, a onda potražiti čitavu šalicu među ovim krhotinama, jer mi ujutro neće imati iz čega piti kavu. A kad budem raspoložena, počet ću polako čistiti ovaj nered.
Te večeri, moja prijateljica mi je dala neprocjenjivu životnu lekciju. Ako se nešto sruši (i ne mislim samo na kuhinjski ormarić), ne treba paničariti. Treba udahnuti, mirno sjesti, pogledati krhotine s visine svoje mudrosti i iskustva i zapitati se: može li se to popraviti?
Ako je odgovor “da” – skuhajte čaj ili otvorite bocu vina, nazovite nekoga tko će doći čak i usred noći i razgovarajte do zore. A ujutro će početi novi dan i moći ćete s novim snagama početi sređivati nered – ali ne mahnito, već polako, malo po malo, jer će vam energija još trebati.
Jer u životu će se još puno toga slomiti i pasti, uništiti i razbiti. Ali sve se to može popraviti ili zamijeniti nečim novim. A nas – ne.
