— Što vi stalno galamite! — na vratima je stajala ljutita susjeda i nije samo riječima, već i svojim izgledom zahtijevala da prestanu s tim “nepristojnostima”. Zbunjeni Mykola, s razbarušenom kosom, samo je gledao u Oksanu.
— Hej, čujete li me? Dođem doma, a počne: buka, galama, gospodaru vašem ću zvoniti zbog vas, ne može se ovako živjeti.
— Pokušat ću, — tiho je rekao Mykola i zatvorio vrata pred Oksanom. Nakon pola sata tišine sve se vratilo na isto: nešto je udarilo, počela je gužva, čuli su se dječji glasovi, plač. Oksana se ljutila i ponovno je otišla gore, odlučno je pozvonila na vrata iznad.
Vrata je otvorio dječak, otprilike dvanaest godina.
— Gdje je tata? — pitala je Oksana podižući obrve.
— Oležik je prevrnuo lonac s kompotom na kuhinji, — veselo je rekao dječak, — tata čisti.
Oksana je vidljivo promijenila izraz na licu kad je vidjela još nekoliko pažljivih očiju koje su virile iz sobe.
— A gdje je mama?
Dječak je na nekoliko sekundi zastao, spustio pogled i rekao.
— Mi s tatom sada živimo sami…
— Koliko vas ima? — upitala je Oksana.
— Šest… — odgovorio je dječak. — Pitaj tatu smijete li ući.
— Uđite, što da ne, pa živite ispod nas, vidio sam vas, — rekao je dječak.
Oksana je malo oklijevala na otiraču ispred vrata, ali je onda odlučno ušla u kuhinju. Na kuhinji je Mykola skupljao kompot sa poda.
— Oprostite na buci, kod nas je ovdje…
— Zdravo, još jednom, — rekla je Oksana. — Da, — okrenula se i obratila se starijem dječaku. — Kako se zoveš?
— Slavic.
— Slavic, donesi mop i kantu, treba oprati ovdje.
Nakon što je dječak donio sve, nasmiješila mu se i rekla.
— Jeste li imali zadanu lektiru?
— Da, — odgovorio je Slavic.
— Onda uzmi knjigu i posadi sve u sobu da slušaju. Tko ne sluša, daš im olovke i papir, neka crtaju. Oni koji ne crtaju, neka pokazuju gestama ono što ti čitaš, razumiješ?
— Da, — veselo je prihvatio upute dječak i nestao u drugoj sobi.
Vrijeme za pranje kuhinje od ostataka kompota uzelo je puno vremena. Ali djeca nisu smetala, bila su zauzeta, a Mykola i Oksana su sve stigli. Čišćenje kuhinje je neprimjetno prešlo u pripremanje večere.
— Večera je gotova! — pozvala je djecu u kuhinju.
Posjela ih je i nahranila. Pranje posuđa odredila je Slavicu, dok je tata večerao. Tada je Mykola shvatio da ova žena nije slučajno došla u njegov život. Oksana je počela često dolaziti kod Mykole i obitelji, pomagala im.
A skoro godinu dana kasnije, netko je pozvonio na njezina vrata. Na vratima su stajala djeca, s buketom cvijeća i velikom tortom.
— Oksano, budi mi žena, — rekao je Mykola otvarajući kutijicu s prstenom.
— A nama mama! — vikala su djeca uglas.
Očima Oksane, činilo se, uskoro će navrleti suze.
— Imam uvjet, — podigla je prst prema gore, — samo ako pristajete na još jednog brata ili sestru.
— Pristajemo! — odgovarala su djeca uglas.
Ima onih koji osuđuju muškarca zbog toga što je predao odgovornost za svoju djecu ovoj ženi. Ne razumiju kako je Oksana pristala na sedmo dijete. Mislili su da bi se trebali snaći sami, jer su donijeli tu odluku. Ali ona je sretna, i možda je to bila njezina sudbina — biti majkom sedmero djece i udati se za čovjeka s kojim želi živjeti i graditi svijetlu i sretnu budućnost. A djeca – uskoro će odrasti, bit će lakše, zar ne?
