Kupili smo kuću u selu. Prodavala ju je mlada bračna para, rekli su da im roditeljima vikendica više nije potrebna, a baka je umrla prije godinu dana. Nakon njezine smrti, nitko nije posjećivao kuću, samo su došli da je prodaju. Pitali smo ih hoće li uzeti stvari? A oni su odgovorili: “Zašto nam to treba, ikone smo odnijeli, a ostalo možete baciti.” Muž je pogledao zidove, gdje su se ocrtavale svijetlije kvadratiće od ikona.
“A zašto niste uzeli fotografije?” Na zidovima se seoske kuće gledali žene, muškarci, djeca. Cijela dinastija. Sjećam se, kad bi došla kod bake, uvijek je imala novu fotografiju u okvirčiću, moju i sestrinu. “Ja,” kaže baka, “ujutro se probudim, roditeljima naklon, mužu poljubac, djeci osmijeh, vama mig, i tako počne dan.”
Kad bake više nije bilo, dodali smo njezinu fotografiju na zid i sada, kad dolazimo u selo (koje smo počeli zvati vikendicom), uvijek pošaljemo bake poljubac u zrak. I čini se da kuća odmah zamiriše na pite i svježe mlijeko. I osjeća se njezina prisutnost. Djeda nikad nismo vidjeli, poginuo je za vrijeme rata, ali njegova fotografija visi u centru, baka nam je puno pričala o njemu, a mi smo tada gledali sliku i činilo nam se da djed sjedi s nama, samo nam je bilo čudno što je on mlad, a baka već stara.
A sada njezina fotografija visi pored njega. Za mene su te izblijedjele slike toliko dragocjene da bih, kad bi postojao izbor što uzeti, bez sumnje uzela fotografije. A ovdje su ih jednostavno ostavili same na zidu i u albumima, a još su i cinično zapisali da je to smeće. Nakon kupnje, počeli smo s čišćenjem i znate, ruka mi nije mogla podići da bacim stvari ove žene, koja je živjela za svoju djecu i unuke, a oni su je jednostavno napustili. Odakle to znam? Pisala im je pisma.
Najprije je pisala i slala, bez odgovora. A onda je prestala slati i tri uredne hrpe ljubavi i nježnosti mirno su spavale u ladici. Kajem se, pročitali smo ih. I shvatila sam zašto ih nije poslala. Bojala se da će se izgubiti, a ovdje su bili na sigurnom, mislila je da će ih nakon njezine smrti ipak pročitati. A u pismima je cijela povijest, o životu za vrijeme rata, o njezinim roditeljima, bakama, djedovima – prepričavala je ono što joj je baka pričala, da obiteljske vrijednosti ne umru, da se pamti. Kako baciti nešto takvo?
“Ajmo, odvezimo to djeci?” – sa suzama je predložila mužu. “To se ne može baciti.” “Misliš da su oni bolji od unuka?” – sumnjičavo je produžio muž. “Nikad nisu došli.” “Možda su stari, bolesni, tko zna…” “Nazvat ću ih, pitam.”
Kroz unuke saznali smo telefon i čuli veseli ženski glas: “O, bacite to sve! Slala nam je ta pisma u hrpama, čak ih ni nismo čitali u zadnje vrijeme! Njoj tamo nije bilo što raditi – pa se zabavljala.” Muž nije ni dočekao da čuje do kraja, bacio je telefon. Kaže: “Da je sada stajala tu, zadavio bih je!”
“Znaš što? Ti si pisac, pa prepravi ta pisma u priče.” “Oni će to onda tražiti?” “Da, sigurno, i takve knjige oni ni ne čitaju!” – frknuo je muž. “Ali zbog tebe ću otići do njih, uzet ću pisano dopuštenje.” I stvarno je otišao, sredio sve notarski. A ja sam u međuvremenu došla do podrumskog prostora.
Znate, u seoskim kućama spustiš se dolje ispod poda, i tamo je tako hladno, kao u podrumu. A tamo su tegle s kiselim krastavcima, džemovima. Na svakoj tegli bila je zalijepljena papirić s izblijedjelim natpisom: “Vani omiljeni vrganji” – Vanjatka je umro prije deset godina, tegle nikad nisu bile potrebne; “Sonečku lisičice”; “Kiseli krastavci za Anatolija”; “Šumska malina za Sashenku.”
P.S. Anna Lukjanivna je imala 6 djece. Sva su umrla prije nje (uglavnom u nesrećama), osim posljednje, kasno rođene kćeri, koja je sve zapisala kao smeće. A mama je čekala da djeca dođu s unucima, pažljivo je kretala tegle, s ljubavlju ih označavala. Posljednje tegle s gljivama datirane su prošlom godinom, tada je imala 93 godine. 93 godine! A išla je u šumu kako bi unucima brala gljive, bobice! A oni…
