Sinčiću, odvedi me kući, odvedi me, sinčiću. Prisiliti ću se negdje u kutu, usta ću si pokriti maramom da ne kašljem, i provest ću nekoliko dana u rodnoj kući. 09.07.2023.
Vasja, odvedi me na Uskrs kući, odvedi me, sinčiću. Prisiliti ću se negdje u kutu, usta ću si pokriti maramom da ne kašljem, i provest ću nekoliko dana u rodnoj kući, gdje zidovi liječe. Ovdje neću izdržati.
– Vi, oče, kao dijete. Toplo vam je, čisto, imate što jesti, donijet ću još nešto iz kuće, kupit ću lijekove.
– Ne želim jesti, Vasja, već godinu dana nisam bio doma, – stariji Petro pokušava pogledati sina u oči. – Ostao sam sam u palači, sve su odveli kući.
– Dobro, dobro, do praznika su još četiri dana. Doći ću.
Vasja je okrenuo pogled prema prozoru, a veseli Petro je počeo hodati po palači, pričajući sinu kako mu je puno bolje. Ostavši sam, pogledao je kroz prozor. Prolazila je proljeće… plačuće vrbe koje je netko posadio na dvorištu bolnice procvale su i ozelenele.
Svugdje je bilo tako tiho.
– Ipak, ne svi imaju rodbinu koja ih uzima za praznike, ostaju teško bolesni i oni koji nemaju nikoga. Samoća je ponovno počela obavijati Petra i nesnošljivo stiskati u prsima.
– Kako izdržati još četiri dana? Kada dođem kući, odmah ću otići na groblje k Mariji. Marija, srce moje, razdire se pri pomisli da te nema. Lagani oblaci plove i plove plavim nebom, ponekad se skupljaju, a zatim blijede i iznenada nestaju u beskonačnosti. Bijele posteljine na bolničkim krevetima, miris lijekova i tišina, nesnosno pritisnuti dušu koja vrišti za domom, gdje je procvjetao prvi cvijet.
– Bože, Bože, vrati me kući, šumori bor kod kapije, a od tuge sijedi Marijina grobnica, vrati me na jedan-dva dana, a onda sa mnom učini što hoćeš, – šapće Petro, gubeći dah zbog kašlja.
– Viročka, odvest ću tatu na praznik kući, – Vasja moli pogledom svoju ženu, pokušavajući je zagrliti oko ramena.
Vira je nervozno pomaknula rame i oslobodila se iz njegovog zagrljaja.
– Znaš da je tvoj tata bolestan od tuberkuloze i može zaraziti cijelu obitelj.
– Ali liječnik je rekao da već dugo ne izbacuje tuberkulozne bacile. Zato nije zarazan za ljude koji ga okružuju.
– Vjeruješ li liječnicima? Ja više nikome ni ničemu ne vjerujem. Ovi medicinari sada ništa ne razumiju. Zar liječnik pati za nama? Što više bolesnih, više novca. Hoćeš li nas osuditi na vječnu bolest i propast?
Vira je šutjela i do večeri nije progovorila ni riječ s Vasjom, a noću je dugo plakala, tužno govoreći da je Vasja ne voli. On ju je pritisnuo na svoja prsa, ljubio vlažno lice, ispričavao se i ponovo ponavljao da neće biti ništa s ocem ako ostane za praznike u bolnici.
U subotu Petro nije odstajao od prozora. S boli je gledao kako sunce prelazi nebom, na lišću, na zelenim izdancima trave, i na lijepim mladim labudovima koji su kružili visoko, visoko.
– Do večeri je još daleko, doći ćeš po mene, sinčiću, doći ćeš, Vasja. Negdje u crkvi su postavili Pláštenicu. Marija je od petka do subote uvijek cijelu noć sjedila uz Pláštenicu.
– Zašto su nas, Isuse, razapeli? – rekao je Petro glasno.
– Za naše grijehe, a ne za Tvoje, jer Ti si bio bezgrešan. Bezgrešan, a umro si u takvim mukama, da bi nas, griješne, spasio. Kakve su nečovječne muke bile tvoje.
Oprosti mi što se žalim, i ne ostavljaj me samog, ne ostavljaj me. Čuo sam kako je liječnik rekao sinu da dozvoljava da me odvedu na nekoliko dana kući, da nisam više zarazan.
Sunce je počelo zalaziti, šaljući posljednje zrake na mlade krošnje. Donijeli su večeru – mliječnu kašu, čaj i komadić kruha.
– A vas nisu odveli kući? – starija žena koja je donijela hranu, suosjećajno je pogledala bolesnog.
Nije odgovorio, jer ga je tuga stisnula. Kada je nekoliko minuta kasnije došla pokupiti posuđe, vidjela je da nije dotaknuo hranu. Teško je uzdahnula i odnijela sve u kuhinju.
Petro je na trenutak osjetio prisutnost svoje pokojne žene Marije u palači. Taj osjećaj bio je tako snažan da je jedva zadržao svijest. U prsima mu je bilo nemirno, svijet je čudno zadrhtao, a pogled nije mogao skrenuti s plačuće vrbe koja je tako tužno spustila svoje prekrasne cvjetne grane.
Nagnuo je svoju vruću obraz na hladni jastuk i tako je ležao do jutra, ne zatvarajući oči.
Mjesec je gledao kroz veliki prozor, skriven iza oblaka, pa se ponovno pojavio, bacajući svoj hladni odsjaj na blijedo, iscrpljeno bolesno čelo i na suhe, sjajne oči u kojima je odražavala neizgovorena tuga.
Ujutro na Uskrs Vasja s Virom i osmogodišnjim Romanom otišao je u crkvu. Nakon Božje službe htio je otići u bolnicu, ali su došli Verini rođaci. Do večeri su svi sjedili za velikim blagovnim stolom, čestitajući jedni drugima praznik, pjevali su „Kristos Voskrese!”. Vasja je osjetio tako neizgovoreni tjeskobu u prsima, nije izdržao i izašao na ulicu. U crkvi su zvonili na čast praznika, a tuga je prerasla u strašnu duševnu bol koja je rascijepila srce. Sjetio se kako je, prije mnogo godina na Uskrs, kao desetogodišnji dječak, ležao nakon operacije upale slijepog crijeva na intenzivnoj njezi.
Nitko iz rodbine nije mogao ući k njemu, ali je tata cijeli dan stajao pod prozorom. Smijao se Vasji kroz suze, pravio životinje od plastelina i pokazivao ih njemu. Liječnik je tjerala tatu od prozora, on je odlazio, ponovno se vraćao i stajao do trenutka kad je Vasja zaspao.
Probudio se sljedeći dan ujutro, dječak je ponovo ugledao oca, koji je gledao kroz prozor. Još uvijek ne zna gdje je tata spavao te noći. Nakon što su posjetili goste, Vasja je tužno sjeo još oko sat vremena, a potom otišao na spavanje. Ali nije mogao zaspati. Vira se pritisnula uz njega, ljubila ga i nježno šaputala da ga voli. Ujutro, pripremajući torbu s hranom za oca, stavila je tamo ukusnu kobasicu, skupe bombone i nekoliko najboljih mandarina. Vasja se osjećao tako iscrpljeno, gotovo nije čuo njezine riječi. U bolnici ga je zaprepastila tišina koja je vladala hodnicima. Nije čekao lift, otrčao je stepenicama do sedmog kata. Očevi krevet bio je prazan, samo su opruge bile crne, snažno kontrastirajući s bijelom posteljinom.
Jedva pomičući teške noge, prišao je Vasja sestri. Ne čekajući pitanje, ona je tiho rekla da nitko to nije očekivao. Obuhvatio je srce oca, koji je na Uskrs umro zbog srčanog infarkta.
– Uradili smo sve što smo mogli, ali, nažalost.
