Inna je sjedila na klupi, spuštene glave, prekrivajući lice dlanovima. Bilo joj je bolno i žao. Njezin je dečko napustio, dok je bila trudna. Iznenada su njezine ruke dotaknule dječje dlanove. Inna nije stigla ni dobro pogledati dječaka, a on ju je obgrlio oko vrata i počeo plakati:
– Mama, gdje si bila?!
Dječakov otac je pritrčao i pokušao oduzeti dijete, ali dječak se nije dao. Inna je zagrlila malog, milovala ga i govorila mu umirujuće i nježne riječi. Otac je šutke sjedio pored. Dječak se smirio i zaspao u rukama djevojke.
– Moja žena je preminula prije dvije godine. Tema jako žali za majkom. Ali nijednu ženu ne pušta blizu. Ne znam što vas točno privuklo, ali važno je da ste tu. A zašto su vam oči pune suza? – Inna je, bez da je to planirala, ispričala muškarcu svoju tugu.
– Budite mojom ženom. Tema vas nije slučajno izabrao – to je sudbina. Vaše dijete bit će mi kao svoje. Ja sam Stas. Hoćemo li pomoći jedno drugome? – rekao je, čuvši njezinu priču.
– Pokušajmo – uzdahnula je Inna.
Prošle su godine. Zaljubili su se, dobili još troje djece. I sada je bilo vrijeme za proslavu. Jubilej. Zlatni pir. Proslavili su u restoranu. Okupljena su bila sva njihova djeca, brojni unuci i rodbina. Tema, najstariji sin Stasa i Inne, sada već Artem Stanislavovič, direktor banke, ustao je s čašom u rukama i zamolio sve za tišinu.
– Draga, voljena mama! Sjećaš li se kako sam te našao? Znao sam da me ti nisi donijela na svijet. Ali nešto me povuklo prema tebi. Netko mi je šaptao na uho: „Idi k njoj. Ona je tvoja mama! Ona te neće napustiti i ostaviti samog.” Tako je bilo, izabrao sam si majku sam. Hvala ti, mama, i tebi, tata, na ljubavi, nježnosti, odgoju i na putu u život. Vi ste najbolji! Kažu da kada Bog zatvori jedne vrata, otvori druga. Samo treba skupiti hrabrost, napraviti korak i ne odbaciti pruženu ruku pomoći.
