A istinu je znala samo sama baka. Po okolici je prošla glasina da je u Berezku došla baka koja vidi kroz ljude i daje mudre savjete. Što je još zanimljivije, novac ne uzima.
Da bi uzela neki poklon, čak i najmanji, treba je dugo i uporno moliti. I tako su ljudi krenuli kod bake Ane po savjet i pomoć.
Došla je mlada žena, imala je oko dvadeset i pet godina. – Reci mi, bako, kada ću se udati? – pitala je posjetiteljica, prije nego što je detaljno ispričala starici cijeli svoj život.
S vlastitom bakom nije bila tako iskrena, a ovdje, sama od sebe, izgovorila je sve svoje brige. – Brzo, draga, brzo. Tvoj izabranik je blizu, samo se boji prići. Previše visoko podižeš nos. Budi ljubaznija i uskoro će te zaprositi, – odgovorila je baka. I stvarno, već za mjesec dana bila je zaručena.
Ljudi su dolazili i odlazili. Neki su izlazili zamišljeni, zarobljeni u vlastitim mislima. Drugi su napuštali dom bake Ane s radosnim osmijehom i očima koje su svijetlile od sreće. Pa tko je onda bila ta baka Ana? Vidovnjak? Čarobnica? Mađioničarka? Ni jedno ni drugo ni treće. Sedamdesetogodišnja Hanna Petrovna poželjela je živjeti na selu.
Odmoriti se od gradskog života. Udovica je, unuci su odrasli, mlađi je student. A baki je trebala tišina. Pa je kupila kuću na selu. Jednoj susjedi pomogla je savjetom, drugoj isto, i tako je glas krenuo po selima i kućama. Došao je čak do okružnog centra.
Ali onda, odakle joj takve vještine? Hanna Petrovna je nekada bila profesionalna, visoko kvalificirana psihologinja. Plus životno iskustvo. Ništa ne proradi niti daje nikakve tinkture.
Ona vješto postavlja pitanja, pažljivo sluša i daje mudre savjete. Radi ono što je radila cijeli svoj život. I najvažnije – Hanna Petrovna usadjuje (ne, ne hipnozom, već jednostavno riječima) svojim posjetiteljima vjeru u sebe. U vlastite snage. A kako je poznato: uvjerenje u uspjeh – to je pola posla.
